Pseto

»PSETO«, pjesma prvi put objavljena u Hrvatskoj reviji, 1931, 9, s još osam pjesama pod zajedničkim naslovom Pjesme. U ciklusu O snovima, o samoćama i o mjesečini objavljena je u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937), a u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Pjesma je u prilično pravilnoj sonetnoj formi. Sastavljena je od dvaju katrena i dvaju terceta s rasporedom rima abba/abba/acc/cdd. Na završetku prvoga katrena i u čitavome drugom reci se završavaju opkoračenjem (»što struje u krugu čarobnog magneta, / pogleda ljudskog. Tajna višeg svijeta / zanosi pasje meso. Ruka, bijela, laka, / dotiče hladnu njušku ...«). Iako se u lirici Krleža često motivom psa koristi u pejorativnom smislu (Noć u provinciji), ovdje mu pristupa s blagošću i u maniri bogate deskriptivnosti i analitičnosti. Pseto kao simbol uzaludnog trajanja opisuje u korelaciji s čovjekom, koji je ovdje orisan kao predstavnik višega, sadržajnijeg i smislom bogatijega svijeta. Čitavo pasje postojanje svedeno je na čekanje trenutka kada će »ruka sveta« dirnuti »tijelo pseta«. Čovjek posjedovanjem »Tajne višeg svijeta zanosi pasje meso«, a pas jalovost vlastitog stupnja realizacije pokazuje time što mu je »ljudska stopa idealna meta« i što trajno u svojoj »nepomičnoj hipnozi« i »praznom stajanju« čezne za »kretnjom žive ljudske kretnje, za titrajem glasa, za prostorima šetnje«.