Ranjavi motivi

»RANJAVI MOTIVI«, ciklus pjesama prvi put objavljen u knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937). Osim devet pjesama (O brzoj prolaznosti bogatstva, Pjesma iz devet stotina i sedamnaeste, Alcalà Zamora na čelu svečane povorke na putu u Escorial 1931. godine, Zima na odlasku, Uspomena na jedan cirkus, Stabla, Nokturno, Hotelska soba, Gnjilo podne) koje su prvi put otisnute u toj poetskoj zbirci, većina ih je prije, izvan ciklusa, objavljena u Knjizi pjesama (Beograd 1931). U Pjesmama u tmini ovome su ciklusu pripadale i pjesme Exodus u jesen, Ver sacrum, Membra disjecta, Uskrsna pjesma. U Knjizi lirike(Zagreb 1932) one su s promijenjenim naslovima (Izlaz u jesen, Proljeće, Pjesma o izgubljenoj mladosti) i uz Uskrsnu pjesmu tiskane unutar ciklusa Pjesme o rezignaciji. Već u idućem izdanju Krleža se vraća starim varijantama naslova prvih triju pjesama. Dijana u gradu u ciklus ulazi tek u knjizi Poezija(Zagreb 1969). Zbog reakcije katoličkih krugova nakon objavljivanja pjesme Jeruzalemski dijalog (Srpski književni glasnik, 1931, knj. XXXIV, br. 3), ona nije 1937. uvrštena u ciklus; objavljena je u knjizi Lirika(Zagreb 1949).

Da su prolaznost i neograničenost dva pola pojavnosti, a čovjek, bitno određen kao biće potrebe, temeljno je ishodište tako uspostavljene poetske slike svijeta. Dok tematizira ljudsku jedinku (iza koje se u pravilu krije čovjek kao generičko biće), K. se u vlastitoj svjetotvornosti opredjeljuje za nekoliko mogućih određenja eminentnoga staništa pojedinca. Savršenstvo univerzuma jest u njegovoj beskonačnosti. Tada on još ne posjeduje antropološku dimenziju. Ona se u kontekst uvodi tek kada se savršenstvu beskonačnosti pridoda njegova suprotnost, ljudska ograničenost i konačnost, koja se, pak, s jedne strane promatra kao narušavanje sklada vječnosti, a s druge (za ovakvu poetiku bitnije) kao jedini mogući čovjeku dostupni modus egzistencije. Čovjek, definiran kao biće raskoraka između htijenja i mogućeg ostvarenja, temeljna je referencijalna točka Krležine motivike u ovom ciklusu. Autorova razmišljanja oko problema konačnoga i beskonačnoga, sa čitavom hijerarhijom pojavnosti što se daju podvesti pod taj rodni pojam, ispunjavaju retke Ranjavih motiva.

Iz te temeljne dihotomije, koja je najeksplicitnije izražena u pjesmama Hotelska soba i Gnjilo podne, gdje se eksplicite bilježi vrijeme i gdje (Gnjilo podne) čovjek biva definiran kao čovjek (po Krleži, on se razlikuje od zvijeri jer posjeduje svijest i strah od smrti; smrt tako postaje osnovni egzistencijal), proizlaze i druge, subordinirane dihotomije koje tretiraju isti problem. Tako primjerice u pjesmama O brzoj prolaznosti bogatstva i Alcalà Zamora na čelu svečane povorke na putu u Escorial 1931. godine materijalna je blagodat onaj besmisleni privid moći koji biva raskrinkan kao instrument ideologizacije zbilje u prvom trenutku kada u svijet teksta uđe misao na vječnost.

Na privid K. upućuje i u pjesmama Lišće na dalekom putu, Zima na odlasku, Stabla, Nokturno. Osim vremenske determiniranosti postoji i prostorna. Čovjeka osim prolaznosti omeđuje i osuđenost na ograničen broj boravišta. Mogućnosti i nagovještaji razlika ulaze u njegovo osjetilno polje vođeni prirodnim silama kojih aktivitet posjeduje imanentnu uređenost, a ishodište im je locirano izvan moći i volje čovjeka. K. tako opisima sjevernih vjetrova, smjena godišnjih doba i promjena na karti sjevernoga neba još jednom apostrofira ljudsku ograničenost i nemoć. U ovom slučaju, s obzirom na prirodu, što je samo drugo ime za beskonačnost. Primjerice, u pjesmi Nokturno, autor se motivom noći koristi da bi njegovu naglašeno mračnu konotativnost metonimijskim odnosom približio čovjeku, smjestivši ga u svakodnevni san. San je poput noći, dakle poput smrti mračan i trajan podsjetnik pojedincu da mu je život iskidani slijed događaja koji posjeduju jednu jedinu izvjesnost.

Drugi su derivati dihotomije beskonačno - konačno odnos intelektualca i provincijalne sredine (poglavito Noć u provinciji), te besmisao rata. U pjesmama koje tematiziraju odnos intelektualca i sredine izdvaja se još specifičniji oblik ograničenja pojedinca nametnut određenjem jedinke unutar društvenoga konteksta. Nerazumijevanje i neadekvatan prostor afirmiranja, unutar kojega se mogu rađati velike misli s velikim pretenzijama, samo upućuju na egzotičnost i promašenost pojedinca koji se u taj prostor ne uklapa. Besmisao koji proistječe iz temeljne dihotomije ovdje dobiva primijenjenu, ljudskiju notu.

Besmisao rata u prvi plan izbija također viđen očima intelektualca. Paralelno s tim biva mjeren mjerilom beskonačnosti unutar koje se doima kao smiješna igra. Dok u svijetu vlada stihija, kao što je to u slučaju rata, čovjek ne stvara vlastitu povijest, već se ona njemu prikazuje kao nešto od njega otuđeno, kao neka autonomna historija koja se na kraju ipak uređuje sama.

U pjesmama Rastenje grada i Dijana u gradu besmisao pojedinačnog aktiviteta i aktiviteta čovjeka kao rodnog bića pokazuje se u antagonizmu između prirode i tehnologije. Potonja se ovdje poima kao odbjegla priroda, izmakla iz ruku kreatora. Egzistencijalistički zaborav bitka prisutan u ovim pjesmama samo ističe tezu da čovjek ne vlada svijetom. Jer procvat tehnologije odvija se razmjerno s otuđenjem od prirode, koja ovdje naravno nije motrena ekološki, već kao duhovni i oduhovljavajući princip. U pjesmi Dijana u gradu K. na kraju ipak daje nagovještaj moguće restauracije civilizacije. Tajna tog nagovještaja krije se u vraćanju prirodi, kao uređenom i uređujućem principu bez kojega nema oduhovljenosti i bez kojega stvari postoje ili u vlastitoj potenciji ili se s vremenom otimlju kontroli i počinju nama vladati. Krležina naznaka i naglašavanje nužnosti oduhovljavanja tehnologije jedini je zračak optimizma u čitavu ciklusu.