Rasulo pameti. Nekoliko riječi uz Symposion gospodina profesora S. Markuša

»RASULO PAMETI. Nekoliko riječi uz Symposion gospodina profesora S. Markuša«, opsežan polemički tekst, tiskan u Pečatu, 1939, 10-12 (u njemu su kao citati pretiskani eseji Uspomeni Karla Krausa i Ratne stvari Karla Krausa, te komentar o tim esejima iz knjige Eppur si muove, Zagreb 1938), a potom u knjizi Sa uredničkog stola (Sarajevo 1983). Tekst je odgovor na brošuru S. Markuša Sympozion uz kulturni - socijalni - politički savremeni cant i kynizam. Sa naročitim osvrtom na cant i kynizam intelektualca: autora »Banketa u Blitvi« (Zagreb 1939); usto Krleža piše i o B. Teodosiću u vezi s poglavljem Slučaj gospođe Cine Jote iz Dijalektičkog antibarbarusa (Pečat, 1939, 8-9).

Polemika, u koju su oba sudionika uložila mnogo vremena i mentalne energije, zasniva se na nesporazumu. U romanu Banket u Blitvi (Zagreb 1939) K. je u sarkastični monolog svoga negativnog junaka pukovnika Barutanskog ugradio odlomak iz prve scene Goetheova Fausta, posluživši se hrvatskim prijevodom zagrebačkog publicista i prevoditelja S. Markuša. Nakon što je pročitao odlomak u književnom mjesečniku Blitvijas Lampadefor, Barutanski kaže: »Preglupo! Sjede piskarala nazovi-intelektualna po kavanama, prevode Fausta i spremaju komplote! Svu tu intelektualnu bagru trebalo bi rastjerati mitraljezima!« Uz bilješku pod crtom na kraju knjige na strani 238, K. je donio napomenu: »Prijevod prve scene ’Fausta’ na str. 67. citiran je po litavskom originalu A. Vaitisa. Transkripcija tog litavskog prijevoda je nedostatna, zbog pomanjkanja grafičkih znakova u našim slagarnama. Hrvatski prijevod te iste scene ’Fausta’ je od S. Markuša.« Markuš je tu napomenu shvatio kao napad na sebe, a iz njegova teksta proizlazi da ne luči fikciju od stvarnosti, prepoznajući pri tom negativni glavni lik Barutanskog kao Krležin »alter ego«. Treba pretpostaviti da se radi o svjesnom postupku, a ne o naivnosti ili neznanju, jer izjednačavanje romana, osobito negativnih aspekata i izjava junaka, pruža Markušu doduše nekritičku ali vrlo široku osnovicu za bespoštednu demontažu Krleže. Svoj stilski neujednačen, nelogično komponirani Sympozion, opterećen dosadnim ponavljanjima i iritantnim jezičnim nezgrapnostima, u kojem Krležu naziva najpogrdnijim imenima i optužuje ga za »cant« (licemjerje) i cinizam, Markuš posvećuje uspomeni austrijskog književnika K. Krausa, za kojega piše da je talentiraniji i vještiji polemičar od Krleže, te da je usporedba Kraus-Krleža smiješna. U Rasulu pameti (s motom Margaritas ante porcos) K. svojem kritičaru nije ostao dužan, ne štedeći sredstva pri njegovoj jezičnoj, faktičkoj i moralno-intelektualnoj diskvalifikaciji. Markušev tekst naziva »markušijadom«, nizom vješto izabranih primjera nastoji pokazati da Markuš ne zna ni njemački ni hrvatski, a njegov kritički stav u Sympozionu kvalificira kao kliničko ludilo, posvemašnje poremećenje odnosa spram okoline (»Beziehungswahn«), pa radi znanstvenog utemeljenja svoje teze često citira Kraepelinovu Psihijatriju. Opširno navodi i predmetni odlomak iz Banketa u Blitvi, te u cijelosti pretiskava svoj esej/nekrolog Uspomeni Karla Krausa, kao i napomenu uz nekrolog, kako bi argumentima dokazao koliko cijeni Krausa, a ne napada ga, kao što piše Markuš. S. Lasić u svojoj detaljnoj analizi Markuševa teksta (Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989) upućuje na razloge Krležine duboke povrijeđenosti Sympozionom, između ostalog i na činjenicu da je Markuš, optužujući Krležu za robovanje ideologiji, izrekao i poneku istinu.

Da Markušev napad K. nije primio olako očituje se osobito u drugom dijelu teksta, u kojem polemiku proširuje na B. Teodosića, s kojim se upravo obračunao u Dijalektičkom antibarbarusu. Teodosića, koji se krivo predstavljao kao »doktor« i kao Tone Seliškar, K. svodi na karikaturu, gotovo do (jezične) nerazumljivosti ironizirajući njegove prevarantske pokušaje. Teodosić i Markuš, piše K., dijalektika su napada na njega (»iz najtežih topova«) u uvjetima »sveopće blitvinizacije«.