Riječ u diskusiji na Drugom kongresu književnika Jugoslavije

»RIJEČ U DISKUSIJI NA DRUGOM KONGRESU KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE«, govor izrečen 26. XII. 1949. na Drugom kongresu književnika Jugoslavije u Zagrebu; objavljen je u časopisu Republika, 1950, 1, te potom - u novoj autorskoj redakciji - u knjizi Eseji VI (Zagreb 1967).

Kongres je održan u razdoblju kad još punim intenzitetom traje sukob jugoslavenskoga komunističkog rukovodstva sa Staljinom pa je i u Krležinim povijesnim reminiscencijama prepoznatljivo nastojanje da uspostavi analogije između položaja jugoslavenskih naroda u prošlosti sa suvremenom geopolitičkom situacijom. Komentirajući izlaganje sekretara Saveza književnika Jugoslavije Č. Minderovića, koji je govorio o potrebi da književnici u svojim djelima prikažu »intenzivnu izgradnju socijalizma u Jugoslaviji« te o važnosti »lenjinističke parole o partijnosti književnog stvaranja«, K. konstatira da te teze nisu sporne, ali da se tematski ne treba ograničiti samo na godine nakon II. svj. rata. Jugoslavenski narodi nemaju razloga da se stide vlastite kulturne prošlosti. Premda izvrgnuti pritiscima velikih, imperijalnih sila i njihovih kultura, jugoslavenski su narodi u povijesti »ostvarili seriju političkih sredovječnih suvereniteta« i oblikovali autentične kulture koje su se odlikovale »intelektualnim otporom spram supremacije tzv. latinskog i grčkog i germanskog duha«; njihova civilizacija nije nimalo zaostajala za drugim evropskim civilizacijama onoga vremena. U umjetnosti nastaloj na tlu Jugoslavije »artistička i moralna problematika svladavala se samoniklo i stvaralački, a ne epigonski ili slijepo eklektički«. Posebnu inspirativnost K. prepoznaje u povijesti bosanskih bogumila te povezuje njihovu samosvojnost i opiranje stranim silama s jugoslavenskom suvremenom situacijom kad se ponavljaju pritisci, a politički prvaci ustrajavaju na ideji o samosvojnosti.

U zaključku izlaganja K. rezimira svoj pogled na zadaću književnosti u Jugoslaviji: »Jedan od mnogobrojnih zadataka naše književnosti bio bi i taj, da posveti punu pažnju izgrađivanju naše kulturne svijesti sazdane na našoj bogatoj prošlosti. Da objasni našu današnju stvarnost, u kominformističkim relacijama, mnogobrojnim analogijama iz naše prošlosti i da toj prošlosti dade onaj duboki simbolički smisao, koji ona u sebi nosi kao naša vjekovna tradicija proleterskih naroda koji se vjekovima bore za svoje kulturno i socijalno oslobođenje.« Tim stavovima K. se na vrlo obziran način upustio u implicitnu polemiku s Minderovićem. Upozoravajući kako se cjelokupna tematika književnosti ne može svesti samo na prikazivanje nekoliko godina poslijeratne socijalističke izgradnje, on u zaključku eksplicitno konstatira kako je potrebno oslobađanje ne samo od izopačenih, šovenskih kratkovidnih perspektiva malograđanske estetike i znanosti već i od »shematizirane lijeve kominformističke fraze« koja je svela književnu mjeru partijnosti na sitne i neznatne razmjere.

Tematikom ovoga govora K. nagovještava niz eseja posvećenih kulturnoj i političkoj povijesti, koje će sljedećih godina napisati u povodu organiziranja Izložbe srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije u Parizu 1950. i priprema za izdavanje Enciklopedije Jugoslavije.