Scherzo

»SCHERZO«, balada prvi put objavljena u Ljubljanskom zvonu (1936, 7-8) zajedno s još šest balada (Petrica i galženjaki; Carmen antemurale sisciense; Na mukah; Ni med cvetjem ni pravice; Vigilia ali Straža nočna; Baba smizdri pod galgama), a potom uvrštena u zbirku Balade Petrice Kerempuha(Ljubljana 1936). Balada ima šezdeset i tri stiha različite duljine, koji su raspoređeni u četrnaest strofa: pet tercina, dva katrena, četiri kvintine, jedna sestina i dvije septime. Stihovi su povezani uzastopnim, unakrsnim i obgrljenim rimama te grozdovima rima bogate izražajnosti. Naziv balade, glazbene provenijencije, najavljuje »maleno muzičko djelo u živahnom i brzom tempu«. Međutim, balada samo u svome uvodnom i završnom dijelu nosi obilježje skerca determinirana atmosferom kišne i mrkle noći, raspojasane anakreontike i naturalističkog hedonizma, čiji su neobični protagonisti Martinska Guska, dudaš, jopica, morski tolvaj i osamljeni frater pavlinec. Središnji, ključni dio balade zapravo je solilokvij ostarjelog pavlina koji izjeden sumnjom, grižnjom savjesti, mrakom oko sebe i u sebi, bolešću i strahom, jedinu utjehu i izlaz pronalazi u vinu. Taj ovidijevac i učeni pavlin jetko rezonira na temu svoga života i spoznaja koje su ga u potrazi za istinom dovele do sumnje u dogme. Iz njegovih riječi prodire glas očajnika i drama srednjovjekovnog isposnika, koji je cijelog života tragao za biblijskim svjetlom kao egzodusom (vanshajanjem) iz tmina svoga vremena, da bi na kraju puta spoznao svu uzaludnost svojih traganja i otkrio pritajenu sumnju: »Ja štimam, sudim, čutim da sem Lutoran«. Tenziju balade dramatično eksplicira upravo ta spoznaja u kojoj naziremo intimnu pjesnikovu naklonjenost svim heretičkim protagonistima, od glagoljaša i bogumila do hrvatskih protestanata, koji su skupo plaćali cijenu svojih uvjerenja. Budući da pravog izlaza zapravo nema, a intimna rezignacija proizašla iz sumnje jedini je mogući završetak, naturalistički oslikani hedonizam kojemu se na kraju prepušta i sam protagonist sumnje iskazom je potpune ljudske nemoći. Karikaturalna inscenacija raspojasane krčme u kojoj su se u zajedničkom zagrljaju našli svi njezini protagonisti, kao i simbolički mrak u kojemu su zajednički nestali sa scene, groteskno pojačavaju finale balade.