ŠENOA, August

ŠENOA, August, književnik (Zagreb, 14. XI. 1838 - 13. XII. 1881). Započeo kao novinar i publicist (Prag), u Beču redigirao Glasonošu i uređivao Slawische Blätter. Kao dugogodišnji urednik središnjega hrvatskoga književnog časopisa Vienac (od 1874. do smrti) uvodio je u književnost najznačajnije pisce budućih književnih generacija (A. Kovačić, I. Vojnović i dr.). Umjetnički je ravnatelj i dramaturg kazališta u Zagrebu (1868-73), od 1877. potpredsjednik Matice hrvatske. God. 1873. imenovan je gradskim senatorom. Kao pisac ogledaose u gotovo svim književnim vrstama, začetnik je, programskim i beletrističkim djelom i tematikom, hrvatske realističke proze druge pol. XIX. st., pisac prvog značajnijega (po uzoru na W. Scotta) povijesnog romana (Zlatarovo zlato, 1871). Bez obzira na to što je bio štrosmajerovac po idejnom opredjeljenju, najpotpuniji je pjesnik Zagreba i Hrvatske, slikar građanskoga hrvatskog društva svog vremena. Bogatstvom svoga književnog djela - od publicistike i feljtonistike do pripovjedačkog i romansijerskog opusa - Šenoa je obilježio sedamdesete godine XIX. st. hrvatske književnosti, koje su i u književnoj povijesti označene kao Šenoino doba. Važnija djela: Seljačka buna, Dio- geneš, Kletva, Čuvaj se senjske ruke, Ilijina oporuka, Vladimir, Prosjak Luka, Prijan Lovro i dr.

Krleža je Šenou smatrao sentimentalnim apologetom Zagreba bez snage da analitički literarno i kritički opiše svoje vrijeme. U razgovoru s E. Čengićem (S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985) spominje kako je Šenoa kao gradski senator zbog urbanističkih razloga htio srušiti i Kamenita vrata, a govoreći o njegovoj antologiji hrvatske poezije, napominje da bi iz nje - po estetskim kriterijima - preuzeo tek jedan jedini stih. U tom smislu K. ocjenjuje i njegov prevodilački rad: »Šenoa je do konca svog života prevodio sasvim slabe i bezimene drugorazredne švapske pjesnike, a to je radio po svom zaista provincijalnom poetskom kriteriju u koji je vjerovao kao u pouzdano uzvišenu mjeru ukusa«.

Govoreći o Šenoinoj poeziji K. ga po izražajnim obilježjima stavlja u isti red s pjesnicima kao što su Preradović i Harambašić, ocjenjujući ga kao pseudoromantičnog pisca, čija je lirika patetično-deklamatorska na razini drugorazredne i trećerazredne njemačke poezije. U njegovu nevelikom dramskom stvaralaštvu K. pronalazi ideje i tehniku na razini Kotzebuea, Grillparzera i Schillera, a o povijesnim romanima misli da su samo romantično poetiziranje Krčelića (Annue) ili diletantski pokušaji beletrizacije važnih povijesnih događaja (Seljačka buna). Ipak, lirsko obilježje Šenoina stila K. otkriva i u mladom Kranjčeviću, pa čak i u nekim Matoševim tekstovima.

BIBL. M. K.: O Kranjčevićevoj lirici, Hrvatska revija, 1931, 3; O našem dramskom répertoireu, Djelo, 1948, 1; Varijacije na razne teme, Paradoksi oko antologija, Mogućnosti, 1959, 4.

M. Šel.