Slava Ti, Vječno Crno

»SLAVA TI, VJEČNO CRNO«, pjesma umetnuta u dramu Michelangelo Buonarroti (Plamen, 1919,2); kao samostalan tekst prvi put je objavljena u knjizi Poezija (Zagreb 1969), kao dio cjeline pod nazivom Pjesme iz davnih dana 1914-1942. Sastoji se od deset heksametara razdijeljenih u jedan katren i dva terceta. Stihovi se mjestimično rimuju, a mjestimično su povezani epiforom. Pjesmu u drami izgovaraju likovi s Michelangelove freske (»Raskidane furije crnih fresaka na zidovima počnu da bjesomučno igraju i pjevaju«). Pjesma je svojevrstan memento mori upućen Michelangelu, koji, pod sugestijom njezinih nihilističkih opomena, odolijeva zavođenju Vittorije Colonne. Bez obzira na svoju specifičnu funkciju u tekstu Michelangela, pjesma Slava ti, vječno crno smislom i formom podsjeća na liriku Krležinih mladenačkih zbirki, u kojima je često prisutno strastveno apostrofiranje ništavila.