Snijeg

»SNIJEG«, pjesma prvi put objavljena u Savremeniku, 1923, 2, zajedno s još osam pjesama pod zajedničkim nazivom Lirika (1920), a zatim u Knjizi lirike (Zagreb 1932) kao dio ciklusa Pjesme o rezignaciji; u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937) uvrštena je u ciklus O vremenu i o smrti; u konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969) kao dio ciklusa Pjesme o rezignaciji.

Na bijeloj boji snijega, koja je toliko intenzivna i konstantna da ni u sjenci ne gubi svoju čistoću i izražajnost, svaka stvar i svaka pojava otkrivaju svoj kontrast kao da ih sama bjelina snijega razotkriva, svojstva svega što se na takvoj površini vidi i čuje bivaju istaknutija. U takvoj »bijeloj umnoj tišini snijega« otkriva se i pjesnikovo bolećivo raspoloženje (»ja hodam i osjećam jalovu bol«). No, i njegov trag pokrit će snijeg a taj trenutak istine otisnut »na bijelom transparentu snijega« nestat će kao da nije ni postojao: »još hitrije nego snijeg moje stope / zamest će se moj trag u svemu. /I nitko ne će znati da sam i ja bio tu i prošao«.

Po formalnim svojstvima i snazi poetskog izraza ovo je jedna od najuspjelijih Krležinih pjesama. Njen slobodni stih znatno se približava fakturi govornoga jezika, a lirski je govor rasterećen ekspresionističke fraze. Smiren meditativan ton lirski je poentiran u zadnjem stihu, pa je i u tome razlika s obzirom na Krležinu ratnu liriku, gdje pjesme izazivaju dojam isključivo svojom cjelinom. Nema ni ponavljanja, uobičajenih u Krležinoj poeziji, što pridonosi smirenijoj melodiji stiha i pjesmu čini rafiniranijom i konzistentnijom.