SOCIJALDEMOKRATSKI POKRET

SOCIJALDEMOKRATSKI POKRET, politička formacija što se u drugoj polovici XIX. st. javlja kao inicijativa organiziranog radništva koje u procesu konstituiranja europskih građanskih društava nastoji osigurati utjecaj u odlučivanju. Od 1875. kada je osnovana Socijaldemokratska partija Njemačke, prva modema radnička stranka, pa do I. svj. rata pod socijaldemokracijom (socijalizmom) podrazumijevaju se sve takve nacionalne političke snage, s revolucionarnim zahtjevom za napuštanjem najamnih odnosa izvedenim iz marksističke teorije, povezane zajedničkim programskim okvirom (Internacionala). Hrvatski su socijalisti sudjelovali na međunarodnim kongresima i prije nego su osnovane Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije (1894), odnosno Dalmacije (1902). Položaj hrvatskih zemalja u državno-pravnom smislu ali i u smislu demokratskih i socijalnih prava bio je specifičan, pa je i rast socijalističkog pokreta bio uvjetovan razmjerno oskudnom društvenom bazom i prioritetima nacionalne politike na drugim područjima. Premda je uglavnom vodila oportunističku politiku bez radikalnih zahtjeva, stranka je bila trajno izvrgnuta pritisku režima s obezglavljivanjem vodstva u sudskim procesima. Ne uspijevajući u svome temeljnom nastojanju za općim pravom glasa, na izborima je za dvadesetogodišnjeg djelovanja uspjela dobiti tek jedan saborski mandat, 1908. za svoga lidera V. Koraća u šidskom okrugu. Početkom rata zabranjena, stranka se kratkotrajno obnavlja 1917-18. kada se socijalistički pokret u Hrvatskoj, kao i uopće, rascjepljuje oko pitanja revolucionarne metode, pa se njegovo lijevo krilo (komunisti) priklanja Trećoj internacionali, dok je reformistička struja toliko marginalizirana da u djelovanju europske socijaldemokracije (Druga internacionala) više zapravo ne sudjeluje. Dio vodstva preko Narodnog vijeća participira u prijelaznoj vlasti, kao V. Korać u prvoj jugoslavenskoj vladi, ali Socijalistička partija Jugoslavije, kojoj ta frakcija pristupa, gubi svaki utjecaj. Socijaldemokratske tendencije otad se u hrvatskoj politici javljaju samo uzgredno, da bi tek u nastanku demokratskog poretka početkom 90-ih god. opet dobile organiziran oblik.

Krležine su veze s hrvatskom socijaldemokracijom kratke ali prilično intenzivne, političko iskustvo što ga je stekao družeći se s njezinim prvacima često poslije određuje motivacijski i argumentacijski sklop njegovih tekstova i postupaka. Krugu Koraćevih socijaldemokrata pristupa 1917. »iz vlastite inicijative«, po svoj prilici bez pravih saznanja o karakteru i ciljevima stranačkog djelovanja. U Krležinim se memoarskim iskazima sugerira, doduše, kako je u Ilicu 55, gdje je bila socijaldemokratska središnjica, odlazio znatno ranije. Takva bi pretpostavka osnaživala političku senzibiliziranost njegova bijega s vojne akademije, ali se tada (1913) nije priklonio socijalistima. U Izletu u Rusiju (Zagreb 1926) naznačuje kako je »u svojoj dvadeset i prvoj godini bio spreman umrijeti na barikadi pod revolucionarnim vodstvom druga Jurice Demetrovića«, jednog od socijaldemokratskih lidera, što je vjerojatno prije figura koja izražava raspoloženje nego rekonstrukcija zbiljske situacije. Ratni rasap političke strukture uvjetovao je i Krležin politički razvoj. Oko Marjanovićevih časopisa i novina u kojima pred rat objavljuje svoje prve članke okupljali su se pripadnici nacionalističke omladine, ali su njegovi prijatelji i vršnjaci Cvijić i Horvatin, s kojima dolazi Koraću, tada zbog sudjelovanja u atentatu na Cuvaja bili utamničeni. K. se u Koraćevoj stranci angažirao uglavnom u publicističkom segmentu, za stranačko glasilo Slobodu pisao je vlastite, pretežito ratne komentare, ali bio je i samom Koraću »pri ruci za pisanje i čitanje njegovih stvari« (I. Očak, Krleža-Partija, 1982). Zanimljivo je da K. ostaje uz Koraca i nakon što su ga ljevičari istisnuli iz stranačkog lista, preimenovanog u Pravdu, jer je zagovarao suradnju s građanskim strankama i protivio se boljševičkoj pragmatici. Korać je govorio na proslavi Prvog maja 1918, a K. se u Davnim danima (Sarajevo 1981) sjeća kako ga »kritiziraju s lijeve strane«. Na proslavi je govorio u ime »nezavisnih jugoslavenskih demokrata« i M. Drinković s kojim je K. navodno, »u Koraćevo ime« vodio pregovore; Korać se tim pregovorima također bavi, ali ne spominje Krležu kao pregovarača. Pregovori su doveli do kooptiranja socijaldemokrata u Narodno vijeće, pa je V. Bukšeg ušao i u njegovu vladu, a Korać bio u sastavu beogradske delegacije koja je regentu predala adresu. K. je poslije bio izrazito kritičan prema tim postupcima, ali se tada od njih nije distancirao, surađujući u listu Koraćeve frakcije, koju sam tako naziva. Naime, potisnut iz Pravde, Korać je bio pokrenuo Novo društvo, a potom zadobivši opet većinu, obnovio Slobodu. Bukšega je K. smatrao odgovornim za nesnalaženje u vladi Narodnog vijeća (Napomena uredništva, Književna republika, 1923, knj. I, br. 1), a Koraća štoviše inicijatorom progona komunista u prijelaznoj vladi koja je donijela Obznanu, pozivajući se pritom na podatke što ih je dobio od S. Pribićevića. U tom je smislu bio dosljedan komunističkom preziranju reformske struje u socijalističkom pokretu što je nadilazila netrpeljivost spram drugih političkih protivnika. Krležine su naknadne analize neuspjeha Koraćeve pragmatike (Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, Nova misao, 1953, 7) naglašavale okolnost da sljedbenika taj program nije imao pa prema tome nikoga nije ni zastupao, ali i osobnu nedoraslost vođa ciljevima koje je zagovarao. Njegov je otklon potpun, odbija i pomisao da bi komunisti s njima u okviru oporbenog bloka 30-ih god. koalirali, jer su se višekratno sami prokazali »agentima« režima. Krležini su uzgredni iskazi o politici i estetici Druge internacionale naposljetku ironični i skeptični (Varijacije na temu o umjetničkom stvaranju, Eseji VI, Zagreb 1967), figuri o komediji parlamentarizma ostao je dosljedan, pa ni socijaldemokraciju, njezinu političku frazu i rezultate nije držao uvjerljivima.

Vl. Bo.