SOCIJALNA KNJIŽEVNOST

SOCIJALNA KNJIŽEVNOST, pojam u širokoj i nedovoljno definiranoj uporabi u hrvatskoj, srpskoj i slovenskoj kritici s kraja 20-ih god. i u 30-im god., ali i u proučavanju književnosti toga razdoblja u vrijeme kada je iz književne kritike već nestajao. Pojam se pojavio unutar normativne estetike, s odgovarajućim inačicama (npr. socijalno slikarstvo), ali je upravo zahvaljujući Krleži zadobivao i deprecijativne konotacije, ostajući ipak književnopovijesnom oznakom za književne pa i stilske pojave određenoga razdoblja. U tome značenju upotrebljava se i danas kada se govori o tekstovima koji su nastali na tragu naturalističke ili realističke tradicije, tematski su vezani uz pučke socijalne slojeve (radništvo, seljaštvo, društvena margina grada i sela), a u biti su trebali biti u funkciji kritike kapitalističkih odnosa i građanskoga razreda, i to onako kako je zahtijevala ideologija (ilegalna u Jugoslaviji) komunističke stranke, premda osobito u hrvatskoj književnosti i slikarstvu ne treba podcjenjivati i vrlo jake ideološke, pa i estetske, utjecaje Hrvatske seljačke stranke, napose u pojavi književne i umjetničke »rustikalne alternative« (E. Sedak).

Pojam socijalna književnost pojavio se kao kriptonim za platformu »revolucionarne i proleterske« književnosti, kakva se nametala svim estetičkim transmisijama Treće internacionale nakon 1927 (Međunarodna konferencija revolucionarnih i proleterskih pisaca u Moskvi), a naročito nakon 1930. kada je u Harkovu utemeljeno Međunarodno udruženje revolucionarnih pisaca (MORP), koje je na svojoj konferenciji odredilo smjernice djelovanja revolucionarnih (širi pojam bez »klasne« oznake) i proleterskih (uži pojam s naglašeno vrijednosnom oznakom) pisaca, uglavnom u europskom književnom krugu koji se vezivao uz Kominternu, a te su smjernice, u nas poznate kao harkovska linija, obvezivale i književnike koji su se svrstavali ili ih je kritika svrstavala u socijalnu književnost. Pojam proleterske književnosti, koji se široko primjenjivao u Rusiji, u nas nije prihvaćen premda je zarana bio korišten u Sloveniji, ali je ipak rabljen kada je bila odista riječ o književnicima iz radničkoga staleža (I. G. Kovačić, Jedan pravi proleterski pjesnik, Književnik, 1928). U Hrvatsku je taj književni model dolazio isprva preko »njemačkih esteta« i njihova novog naturalizma (Neue Sachlichkeit), pri čemu se već 1928. J. Kulundžić pozivao na »egzekutivne organe novih zakona progresa« (tj. stranačka čelništva) koji su »uzeli naročito energičan stav prema umjetnosti određujući njenu svrhu i njene zadatke u korist materijalnog i duhovnog preporoda potlačenih klasa« (Literatura i progres, Književnik, 1928). U sastavu njemačke delegacije u Harkovu je sudjelovao i O. Bihalji-Merin, koji je 1928. s bratom Pavlom utemeljio nakladu »Nolit« i časopis Nova literatura u kojemu će surađivati i hrvatski djelatnici (B. Gavella i kao urednik). Da je pak pojam socijalne književnosti samo zamjena za pojam koji je »u stranim književnostima određen i pravilan« (tj. proleterska književnost) naglašavao je kasnije M. Đilas (Slučaj Dušana Vasiljeva, 1933). Poslije raspuštanja književnih skupina, pa i onih proleterskih, u SSSR-u 1932. pojam socijalna književnost gubio je važnost ili je korišten kao zamjenski za socijalistički realizam, posebno u Hrvatskoj gdje se pojam novog realizma nije udomaćio.

Programatski su socijalnu književnost zastupali u Hrvatskoj časopisi Književnik (1928-39), Literatura (1931-33, ur. S. Galogaža), Kultura (1933, ur. Đ. Tiljak) i dr., a kolportirana su i beogradska izdanja. U nastojanju da zbiju redove oko harkovske linije, ti su časopisi poveli kampanju protiv beogradske skupine nadrealista, ali i protiv Krleže kojega se tekstovi nisu uklapali u model proleterske književnosti, premda se nekim prilozima K. nastojao približiti bar zahtjevima za naglašeno socijalnom tematikom (Knjiga pjesama, Beograd 1931), a surađivao je i u glasilima skupine (osobito u prvim godištima manje strančarskog Književnika). U godini Povratka Filipa Latinovicza pojavilo se u moskovskom organu MORP-a upozorenje: »Na žalost, kroz posljednje dvije-tri godine u književnom stvaranju Krležinu primjećuju se odlaženje u esteticizam i buržoaski psihologizam (...)« (Mašič, Revoljucionnoe literaturnoe dviženie v Horvatii, Literatura mirovoj revoljucii, 1932).

Te je godine kulminirala, otpočeta već 1928. kritička kampanja predstavnika socijalne književnosti protiv Krležina izdvajanja iz tabora »marksističke« inspiracije, njegova »solipsizma« i »pesimizma«. Pripisivao mu se »barbarski neukus« usporediv s Rabelaisovim, zamjerali su mu se »podsvjesni i instinktivni elementi« usporedivi s Joyceovim, a posebno to što na njega socijalna literatura nije ni »stilistički djelovala«, pa je I. Hühn otvoreno pozivao: »likvidirati konačno radikalno taj solipsizam« (O Miroslavu Krleži, Almanah savremenih problema, 1932).

Odgovorom na koncepciju »socijalnotendencijozne« književnosti i umjetnosti smatra se magistralni Krležin esej Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedušića (Zagreb 1933) koji je, međutim, objavljen već poslije sloma doktrine proleterske književnosti i umjetnosti u SSSR-u, pa je vehementna kritika B. Hermanna (Quo vadis, Krleža?, Kultura, 1933) zapravo bila zakasnjela, te je »Grupa čitalaca socijalne literature« morala priznati kako »ta ’harkovska linija’ više ne vrijedi i nje se već i njeni autori odriču« (Pismo redakciji »Kulture«, 1933).

U intencijama je socijalne književnosti, upravo kao književnosti proleterske, bilo i oživljavanje djelatnosti koja bi potjecala iz redova radnika ili seljaka. Na pogubnost isključivosti takve orijentacije upozoravao je Keršovani, naglašavajući Krležinu nezavisnost »od svih mogućnika naših« (jamačno i stranačkih), a napose njegov (i Cesarčev) »profesionalizam« koji »znači jednu rijetko zdravu pojavu našeg književnog života« (Sabrana djela Miroslava Krleže, Književnik, 1932). Domaća socijalna književnost nije davala očekivane rezultate: kao njezine vodeće autore kritika je navodila S. Galogažu, A. Cesarca i unatoč svemu, Krležu. Nedostatke domaće produkcije nadoknađivali su unutar časopisa »kartela« socijalne literature, a i na knjižarskom tržištu, prijevodi, ponajprije s njemačkoga (E. E. Kisch, E. Glaeser, L. Renn, E. Toller) i engleskoga (U. Sinclair, J. London, S. Lewis, M. Gold i dr.). K. nije obraćao pozornost na ovaj tip književnosti.

Socijalna književnost nije imala uspjeha u orijentaciji na autentične autore radnike. Jedino treba spomenuti pisce seljake koje je književnosti privela i ideologija HSS-a. Opća je težnja za aktivizacijom pučkoga izraza dovela, međutim, ne bez Krležinih zasluga, do pojave slikarstva koje je odista bilo socijalno, dolazilo je sa sela (Hlebine), a oslanjalo se na europsku likovnu tradiciju, ali i na pojavu »H. Rousseaua, Pirosmanišvilija i drugih slikara proizašlih iz redova samoga kolektiva« (K. Hegedušić, Problem umjetnosti kolektiva, Almanah savremenih problema, 1932). Taj je tip socijalne umjetnosti, rastući na stjecištu proleterskih normi i hrvatske seljačke ideologije koju je zastupao HSS, rastao osporavajući propisivanu u SSSR-u rusku estetsku orijentaciju na realističku tradiciju žanr-slikarstva, koja je naišla na otpor upravo u Hrvatskoj. Na tragu takva osporavanja nastajale su i Krležine Balade Petrice Kerempuha koje su se pojavile već u vrijeme propagiranja socijalističkoga realizma, a prema tome i ideološki funkcionaliziranoga »realističkoga« romana i u našim krajevima. S doktrinom »socijalističkog realizma«, ali još uvijek pokrivana kriptonimom »socijalne književnosti«, sukobio se K. 1939. u Pečatu. Temeljni je prigovor njegovim novijim kritičarima bila njihova »netalentiranost« i diletantizam. »Socijalna literatura« ni tada se nije mogla legitimirati estetski vrednijim tekstovima, a ni pokušaji oživljavanja modela nakon 1945. nisu bili uspješni.

LIT.: Zur Tradition der sozialistischen Literatur in Deutschland. Eine Auswahl von Dokumenten, Berlin 1962; S. Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Zagreb 1970; V. Kalezić, U Krležinom sazvježđu, Zagreb 1982; A. Flaker, Nomadi ljepote, Zagreb 1988; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989.

A. Fl.