Sonet čovjeka koji tone

»SONET ČOVJEKA KOJI TONE«, pjesma prvi put objavljena u knjizi Lirika (Zagreb 1919) kao posljednja pjesma u ciklusu Pjesama bez poante, zatim u Knjizi lirike (Zagreb 1932), te u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Jedina pjesma u ovome ciklusu koja je formalno, strofno i srokovno organizirana po uzoru na sonet, ali ne iz domaće sonetne tradicije, nego s pretežno troiktičnim daktilo-trohejskim stihom i rimom abab u katrenima i cde cfe u tercinama. Ni tematski se ovaj sonet ne podvrgava zakonitostima sonetne strukture: duž čitave semantičke osi pjesme lirski subjekt izriče osnovnu osjećajnu paradigmu patnje i nemoći pojedinca, njegovo rasplinjavanje u masi, da bi zaključio kako život nije Ikarov let nego križni put, u čemu jedina utjeha može biti sonet, kreacija, umjetnost.