Srbofil i znameniti borac protiv Beča gosp. Bach

»SRBOFIL I ZNAMENITI BORAC PROTIV BEČA GOSP. BACH«, polemički članak objavljen u Plamenu, 1919, 14, te u knjizi Iz naše književne krčme (Sarajevo 1983).

Nakon Bachova panegirika Krležinu dramskom talentu (Najsmioniji dramski pjesnik, Obzor, 24. I. 1919) K. započinje vrlo oštru polemiku protiv J. Bacha optužujući ga da je taj pohvalni napis samo licemjerna izlika kojom nastoji sakriti činjenicu što kao ravnatelj Drame HNK nije htio na pozornicu postaviti niti jedan od mnogobrojnih dramskih tekstova koje mu je taj pisac, kojega sada tako hvali, godinama donosio. K. je niz svojih polemičkih napisa tiskao na stranicama Plamena, a Bach mu je odgovarao sa stranica Jugoslavenske njive, te se sukob pretvorio u šire političko i estetičko sučeljavanje suradnika tih dvaju časopisa.

Pošto je isprva pokušavao primiriti Krležin gnjev komplimentima književnom daru, tumačeći svoje odbijanje Krležinih tekstova teškoćama koje njegovi nekonvencionalni, avangardistički tekstovi postavljaju pred redatelja i ansambl, Bach u daljnjem toku polemike uočava da ga K. nastoji posve diskreditirati pred kulturnom javnošću i natjerati da napusti mjesto ravnatelja drame. Tad se i ton Bachovih napisa zaoštrava i on pokušava Krležu moralno i politički diskvalificirati: upozorava na Krležin tekst Barun Konrad (Obzor, 28. IV. 1915), koji, tvrdi Bach, svjedoči o Krležinu austrofilstvu i pohvalama upućenim austrougarskom vojskovođi, čemu suprotstavlja svoj jugoslavenski integralistički patriotizam i antantofilstvo.

Ovaj Krležin tekst izravan je odgovor na Bachov napis Katonu Krleži (Jugoslavenska njiva, 1919, knj. III, br. 28) u kojemu Bach brani svoju repertoarnu politiku, uzima u zaštitu i druge kulturne uglednike koje je K. u polemici napao, dokazuje kako nije u svojem kulturnom djelovanju podilazio ni austrougarskom dvoru, a nije ni pravio ustupke klerikalcima. Ponovo optužuje Krležu za licemjerni »antimilitarizam« i za servilnost prema austrougarskoj soldatesci.

K. u ovom polemičkom tekstu gnjevno odgovara, optužujući Bacha da je upropastio nacionalno kazalište i da mora stoga otići. Ismijava Bachovo nastojanje da oportunističkim prikazivanjem svojih političkih zasluga pred novim režimom pokuša zadržati ravnateljski položaj. Ruga se i drugim zagovornicima vidovdanskog mita, osobito bivšem socijalističkom prvaku J. Demetroviću, ironizira uredničku slavu N. Andrića i njegovu Zabavnu biblioteku, podruguje se D. Prohaski i J. Ivakiću; time K. očito polemiku želi predstaviti kao širi obračun s osobama koje javnost doživljava kao stožerne figure hrvatske kulture tog doba. Pri kraju teksta K. izjavljuje da više nikad nijedan svoj tekst neće predati HNK dok je Bach u njemu ravnatelj, ali i predviđa da uskoro teater-direktoru Bachu neće biti ni traga ni glasa. U završnom paragrafu energično poriče tvrdnju da su njegovi vojni komentari primani u redakcije na preporuku vojnih vlasti, žaleći što tu objedu ne može iznijeti pred Časni sud DHK jer je sam Bach član tog suda.