Teze za jednu diskusiju iz godine 1935

»TEZE ZA JEDNU DISKUSIJU IZ GODINE 1935«, političko-programatski tekst napisan 1935, kao prilog diskusijama i polemikama u vezi s planovima KPJ da, zajedno s drugim oporbenim strankama, formira antifašističku Pučku (narodnu) frontu. Objavljen je u Novoj misli, 1953, 7, a zatim u knjizi Deset krvavih godina i drugi politički eseji (Zagreb 1957). U Tezama Krleža iznosi argumente protiv ulaska komunista (»ljevice«, »pokreta«), u višestranačku koaliciju, ali načinje i mnoge druge teme vezane uz aktualno političko stanje i njegove povijesne uzroke. Ima potvrda da je rukopis Teza 1935. služio kao predložak za rasprave u krugovima zagrebačkih komunista.

Teze su tematski i idejno sadržajan, ali kompozicijski prilično nepregledan tekst. Sastoje se od 78 kratkih, samostalno naslovljenih poglavlja, koja se, premda je u njima riječ o međusobno srodnim problemima, ne nadovezuju uvijek jedno na drugo. Tekst je i po namjeni nejedinstven. Čini se daje K. isprva namjeravao u njemu obrazložiti samo svoj negativan odnos prema ideji Pučke fronte. Tu su, međutim, namjeru Teze obilno nadmašile, pretvorivši se u opširnu, svestranu i ambicioznu dijagnozu jugoslavenskih kriza.

S prvobitnom namjenom teksta slažu se kritički stavovi o hrvatskoj socijalnoj demokraciji, o oportunizmu njezina vodstva (napose njezina osnivača V. Koraća) i o njezinu zanemarivu utjecaju na biračko tijelo (»socijaldemokrati kod nas ne predstavljaju [...] savršeno nikakvu političku komponentu«). U okvir argumentacije protiv Pučke fronte uklapa se i Krležino implicitno odbijanje suradnje sa HSS-om. Radića i Mačeka on vidi kao uspješne konkurente ljevici, koji su, jer su povjerovali u »političkomoralnu snagu [...] masovne seljačke svijesti«, uspjeli u onom što je ljevica propustila, ali istodobno vode mase udesno. Ljevica mora kopirati njihov rad u masama, ali s konačnim ciljem da im mase »otme« i time »spriječi desnu aberaciju«.

U konačnoj su, međutim, izvedbi Teze obuhvatile mnoštvo političkih analiza, povijesnih tema i programatskih iskaza koji prerastaju prvobitnu namjenu teksta, a nastoje dati odgovor na pitanja o sukobima u jugoslavenskom društvu, o povijesnim korijenima sukoba, o zadaćama KPJ u danim okolnostima i o slabostima komunističke organizacije.

Po Krležinu sudu, na stanje u jugoslavenskom društvu i sistemu 1935. najjače utječe sukob hrvatske separatističke i srpske integralističke politike. Izbjegavajući a priori negativan (ili pozitivan) stav prema glavnim zahtjevima dviju strana (»Republika ili Monarhija«), K. njihove konkretne ciljeve i strategije ocjenjuje kao desne, reakcionarne i proturevolucionarne. Desni karakter srpske politike očituje se u njezinu teritorijalnom ekspanzionizmu (»koncepcije kralja Aleksandra sa samoodređenjem srpskog naroda do Novske i Gline«), u nesposobnosti »krune« da se odvoji od srpskih interesa i »uzvisi do uloge Trećeg faktora« i u kolonijalnom stilu vladanja na prostorima priključenima 1918. (»Dinastički prepad od 1. XII 1918 [...] jeste reakcionarni, financijsko-kapitalistički državni udar, kome je jedina svrha da zemlju drži u subkolonijalnom stanju«). Podjednako desnom i proturevolucionarnom smatra K. i hrvatsku politiku samoodređenja, najprije zato što ona služi interesima građanske manjine (»osamostaljenje [...] građanskog [...] prava eksploatacije«), a zatim i stoga što u inozemstvu nalazi potporu samo na krajnjoj desnici (»jasno je da su te koncepcije šovenske samohrvatujušće iredente logično desne, jer imaju da računaju isključivo sa desnim eventualnostima: Horthy, Mussolini, Hitler«). Kritičan stav prema hrvatskom separatizmu poduprt je širom ocjenom da politika narodnoga samoodređenja nije urodila prihvatljivim društvenim stanjem ni u zemljama postversajske Europe koje su postigle državnu samostalnost: »Kako u previranju nacionalnih pitanja, koja se rješavaju, proletarijat ni u kome slučaju ne može doći do svog vlastitog samoodređenja, govore nam veoma poučno i uvjerljivo svi slučajevi novonastalih, narodnooslobođenih država pod buržujskim i inostranim finansijsko-kapitalističkim terorom, od Baltika do Albanije (Estonija, Litva, Letonija, Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Rumunija, Albanija)«.

Mnoga poglavlja Teza posvećena su pretpovijesti srpsko-hrvatskih sukoba. Glavni izvor nepomirljivosti dvaju nacionalnih interesa nalazi K. u civilizacijskoj zaostalosti Srba i Hrvata u doba kad su nastajale njihove nacionalne ideologije (»zaostala, neuka, neobaviještena i zaboravna palanačka svijest kod Srba i Hrvata«). Najveći dio povijesnih ekskurza posvećen je korijenima hrvatskog separatizma (Starčevićeve parole, Hrvatsko pravo, Feudalni nekritički historicizam, Elementi opozicije kod Hrvata u Austriji, Narodno jedinstvo, Crnožute iluzije itd.).

Premda analiza integralističko-separatističkih konflikata u jugoslavenskom društvu tridesetih godina i njihove pretpovijesti zauzimlje najviše prostora u Tezama, ona nije glavni cilj teksta, nego samo podloga za razmatranje o mogućim i poželjnim akcijama lijevih snaga. Uspješan zahvat ljevice u aktualnu društvenu krizu vezuje K. uz dva uvjeta. Ponajprije, na snažnu i nezaustavljivu politiku »narodnoga samoodređenja« valjalo bi utjecati sa stajališta Lenjinove teze: »U pitanju narodnoga ’samoodređenja’, nas prije svega zanima pitanje samoodređenja proletarijata unutar jednog naroda«. Drugo, ljevica bi se morala »povezati s agrarnim, slijepim i razdraženim masama«. »Veza s masama« na mnogo se mjesta u Tezama ističe kao glavna strateška zadaća ljevice: »mase« bi, odvojene od politike koja »plovi pod reakcionarnim barjacima dezintegracije, rasula, rastanka, povratka na staro, pod nove krune, u nove državnopravne odnose«, dale »pokretu« potrebnu snagu i prodornost. Ljevica i klasno svjesni proletarijat mogli bi, ako pridobiju mase, stvoriti i uvjete za prevlađivanje nacionalnih sukoba u Jugoslaviji: »Zadatak proletarijata jeste u tome da otme lijeve agrarne, klasno-turbulentne mase paupera, srednjaka, bezemljaša i seoske bijede, koje se nalaze pod neposrednim utjecajem Hrvatske republikanske seljačke stranke, kao i srbijanskih seljačkih agrarnih grupacija pod lijevim radikalskim krilom ili pod vodstvom terazijskih zemljoradnika«. Ipak, konačno rješenje hrvatskoga i srpskoga nacionalnog pitanja može K. zamisliti samo u okvirima širima od jugoslavenskih: pri kraju Teza on se vraća svojoj staroj ideji o »socijalno-revolucionarnim planovima većega stila«, koji bi obuhvatili sav podunavsko-balkanski prostor (»između Krkonoša, Karpata, Jadrana i Soluna, ima takvih nacionalno otvorenih pitanja jedno desetak, a nijedno se neće moći riješiti izolovano«).

Koliko K. zagovara rad u masama kao glavnu strategiju ljevice, toliko je kritičan prema stvarnoj pasivnosti »pokreta«. Glavni je autokritički motiv Teza da lijeve snage nisu »srasle sa pokretom masa« te da se pasivno odnose prema pitanjima državnoga ujedinjenja i integralističko-separatističke alternative. Premda se oko tih pitanja sukobljuju interesi najširih slojeva jugoslavenskoga društva, ljevica ih prepušta »desnim« strankama i ideologijama, prije svega HSS-u. Rezultat je takve politike »konstantan porast Radićevih glasova do danas (1935), i paralelno s time opadanje proleterskog političkog upliva na široke seljačke mase«.

Izravnošću kritičkih iskaza, povijesnom utemelje-nošću političkih analiza, pa i djelomičnom vidovitošću prognoza, Krležine se Teze ističu kao jedan od najzanimljivijih programatskih tekstova hrvatske međuratne ljevice. Neki se, doduše, njihovi stavovi danas doimlju jednostranima ili naivnima (kritika Radićeve i Mačekove politike, procjene o izgledima ljevice da ujedini interese jugoslavenskih »masa«, vjera u internacionalističke »planove većega stila«). S druge strane, imponira Krležin uvid u povijesnu pozadinu jugoslavenskih problema i hrvatskoga nacionalnog pitanja, a njegova bojazan da bi hrvatski separatizam mogao skrenuti pod fašistički i nacistički patronat obistinila se svega nekoliko godina nakon nastanka Teza.

LIT.: S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; I. Očak, Krleža-Partija, Zagreb 1982.