Thomas Mann u Parizu

»THOMAS MANN U PARIZU«, članak objavljen u Književnoj republici, 1927, knj. IV, br. 1, a potom u knjizi Eseji. Knjiga prva (Zagreb 1932). Preštampan jekasnije gotovo u svim izdanjima Krležinih eseja. Ta je činjenica donekle neobična jer je riječ o prigodnu zapisu polemičko-satiričkoga karaktera na koji se ne mogu primijeniti mjerila koja pristaju produbljenoj esejistici. Tekst je zanimljiv kao svjedočanstvo određene idiosinkrazije, u kojoj ima i književnih i političkih motiva. Mann je za Krležu pisac koji se razvio »marljivim radom od tri decenija do izvjesne neposrednosti u izrazu, što još uvijek teče polaganim tempom njegovih prvih stvari, no pokraj sve tipično vilhelminske malograđanske konzervativnosti nosi u sebi svu suvremenu konfuziju i poplavu otvorenih kulturnopolitičkih problema...« Referirajući o njegovoj knjizi Pariser Rechenschaft (1926), koja je dnevnik boravka u Parizu, K. se služi metodom sažetaka i satiričke montaže, tj. nizanjem podataka o susretima, razgovorima, kulturnom protokolu i političkim komentarima, nizanjem koje u Mannovu izvještaju nastoji otkriti apsurdnost. Poslije rata u kojemu je poginulo dvanaest milijuna ljudi besmisleno je, piše K., sastajati se u književničkim klubovima ako se ne raspravlja o pravim uzrocima rata. Članak završava satiričkom vizijom: u narednom ratu Mann će se, »kvazineutralan«, povući u »staklenu konstrukciju« svoga »Čarobnog brijega«. Tko poznaje Mannov politički razvoj u antifašističkoj emigraciji, znade da je zbilja tu Krležinu viziju tako temeljito opovrgla da je teško shvatiti zašto je taj izrazito prigodan a u biti promašen tekst uvršten u zbirke eseja.

LIT.: Z. Konstantinović, Krleža o nemačkoj i skandinavskoj književnosti, Miroslav Krleža (zbornik), Beograd 1967.

V. Žm.