Titov povratak godine 1937.

»TITOV POVRATAK GODINE 1937.«, memoarski zapis objavljen u povodu proslave Titova šezdesetog rođendana u Borbi, 25. V. 1952; potom pretisnut u knjigama Krleža o Titu (Sarajevo-Zagreb 1980) i Gdje smo i kako smo (Sarajevo 1988).

Zapis započinje opisom »melankoličnog predvečerja« u Krležinu domu, obogaćenim nizom dojmljivih slika »sive rasvjete što se polagano gasi«, »pastelnoplavih nebeskih daljina po kojima putuju čudestveni arhipelazi oblaka«, potom krovova što se vide s prozora Krležina stana te interijera samoga stana i tišine koju prekida nervozna zvonjava nenajavljena gosta. Na vratima se pojavljuje blijedo lice nepoznata čovjeka; tek »tako svojstvena toplina ljudskoga glasa« Krležu podsjeti na prijatelja kojega nije vidio punih devet godina.

Potom se redaju slike povijesnih zbivanja koja su se odigrala u tom razdoblju: rast fašizma u svijetu, španjolski građanski rat, Abesinija, staljinski procesi u Moskvi, slutnja skorog rata. K. slika i zbivanja u Jugoslaviji: spletke političara, bijedu i korumpiranost građanskog tiska. Modernističkim postupkom enumeracijske paratakse ironično prikazuje moralnu hipokriziju i intelektualnu inferiornost koja dominira javnim životom države. »Dragi naš vrhovni pastir, nadbiskup Alojzije, sa Stanojem Mihaldžićem i generalima, gospodom Pantelijom Jurišićem i Stajićem, s gradonačelnikom drom T. P. i podnačelnikom K. s rektorom H. i dekanima na prijemu kod bana Savske banovine, a ’krug vitezova zlatnog lančića teozofskog Reda, Mesnička 7, treći sprat’ u proslavi Kraljeva Rođendana održao je svečani sastanak uz predavanje Mihajla Jurišića na temu o Kralju Dječaku koji je panteist i teozof, a osim toga bavi se veslanjem, pecanjem, plivanjem, sokolskom gimnastikom, gađanjem iz automatske pištolje, a pop Janjić tvrdi da je Stojadinović otrovao patrijarha Varnavu.«

Sugerirajući čitatelju ideju o moralnoj deformiranosti toga građanskog svijeta, tih stupova društva ogrezlih u korupciji i kriminalu, zaokupljenih ispraznim ritualima, ironizirajući njihov udvornički mentalitet i licemjerje, K. kao antitezu tog svijeta oslikava portret J. Broza ističući njegovu jednostavnost, neposrednost, spremnost da se žrtvuje za ideale radništva i svih koji stradavaju. Doduše, opisujući Titovu vanjštinu (»pramen guste plave kose pao mu je preko bijelog, visokog čeonog svoda, sigurnog znaka jake i tvrde volje«), veličajući Titovo vizionarstvo, njegovu sposobnost da pronikne u samu bit problema tadašnjeg društva i da ponudi spasonosni izlaz, K. i sam upada u zamke apologetskog stila.

Prisjeća se pojedinih tema razgovora vođenoga prije petnaest godina s Brozom: govorili su o zelenokaderaškoj pobuni, o moralnom slomu jugoslavenske socijaldemokracije, o situaciji u Evropi, o člancima u Borbi, o problemu samoodređenja naroda. Razgovarali su i o »galeriji mrtvih znanaca, o brodolomima i političkim brodolomcima«, napominje K. misleći očito na svoje prijatelje stradale u staljinskim čistkama, ali odmah toj temi, koja bi mogla izazvati defetizam, suprotstavlja Brozovu čvrstu uvjerenost da zna jedini mogući put plovidbe kroz povijest: »Treba ploviti po planu, ravno po crti, prjamolinejno, dok je prjamolinejno moguće! Lenjin, Staljin, Donbas, Volga, Magnitogorsk, pjatiljetke, dvadeset i sedam milijuna tona čelika! To je sve!«

Posebno mjesto u kompoziciji zapisa zauzima detalj Brozove priče o tome kako se mučen nostalgijom prema Kumrovcu krišom jedne noći vratio u rodno mjesto. Taj prizor povratka K. detaljno beletrizira prikazujući s jedne strane ljudsku toplinu Brozovu i emocije prema zavičaju, a s druge ugrađujući u tu scenu simboličke elemente, ističući Titovo vizionarstvo: »Sprema se nova međunarodna katastrofa, fašistička gorila brusi svoje noževe, a kod nas Kupinec hrče, Kaptol hrče, Kumrovec hrče, čitava naša malograđanska inteligencija hrče, a Tito stoji usred Kumrovca i osjeća vakuum srednjovjekovnog zakašnjenja, prokletstvo kumrovačkog nokturna kada laju psi i sve stoji kao ukleto najednom te istom mjestu.«

Ovaj zapis nosi elemente prigodničarskog apologetskog stila i ideologizacije karakteristične za duh vremena kad je nastao, ali nije lišen literarnih vrednota: K. je u njemu uspio uvjerljivo ocrtati atmosferu vlastitog doma, političke i povijesne prilike 30-ih godina, a također - prikazujući Broza kao bliskog prijatelja - ugraditi u njegov portret i neke dojmljive lirske detalje.