Tri neriješene afere

»TRI NERIJEŠENE AFERE«, Krležina napomena o novim okolnostima u polemičkim okršajima što ih je vodio s L. Vojnovićem, A. Kovačem i M. Ćurčinom, objavljena u Književnoj republici, 1925, knj. II, br. 11-12. Sročena je s nakanom da zadrži čitateljevu pozornost na onim osobama iz javnog života što su u kritički fokus Književne republike ušle kao Krležini osporavatelji, te ih potakne na konačni obračun. U istom godištu časopisa K. je svoje protivnike na sličan način provocirao (O prijateljima »Književne republike«), pa ovom bilješkom želi legitimirati principijelnost vlastite pozicije. Već u prvoj rečenici K. tako naglašava da je glavni svjedok u aferi s L. Vojnovićem koja je na njegovu inicijativu završila na sudu umro, a da grof, kojega i u ovoj prigodi apostrofira samozvanim, nije prihvatio raspravu, već se putujući po Europi upušta u nove obrate. Na sud je bez uspjeha pokušao dovesti i A. Kovača koji ga je pod pseudonimom u Riječi insinuirao članom »K. u k. Kriegspressequartiera«, jer se dotični na sve Krležine odgovore, pa i one u kojima ga je nazvao lašcem i klevetnikom oglušio. Predlažući čitatelju da sam iz takva držanja njegovih oponenata izvuče zaključak, K. prelazi na trećega, što se dotad nije mogao smatrati protivnikom, štoviše u aferi s Vojnovićem izravno se stavio na Krležinu stranu. Povod za napad na Ćurčina bio je naslovni list što ga je za Hrvatsku rapsodiju u njegovu izdanju bio izradio Lj. Babić, čije je elemente bez autorove suglasnosti Ćurčin potom iskoristio u opremi jedne po Krležinu mišljenju »kontrarevolucionarne« knjige. Svrstavajući ga u društvo svojih okorjelih negatora, K. Ćurčinu, za kojega ga, što je i po indicijama iz teksta očito, veže niz osobnih relacija, najavljuje ideološku diferencijaciju, pa je ova napomena u isti mah smiraj prethodnoga i kulminacija novoga polemičkog ciklusa na stranicama Književne republike.