Tri simfonije

»TRI SIMFONIJE«, pjesnička zbirka objavljena 1917. u nakladi Društva hrvatskih književnika (Redovita izdanja DHK, knj. 40). Obuhvaća tri od ukupno šest Krležinih poema, tzv. simfonija: Podne, Suton i Noć. Dok se Suton i Noć u Trima simfonijama pojavljuju prvi put, Podne je dorađena verzija Podnevne simfonije objavljene u Savremeniku (1916, 9-12). Usprkos tematskoj povezanosti i ulančenosti (sva su tri teksta posvećena po jednom razdoblju dnevnoga vremena, a nižu se »kronološkim« redom), u daljnjim se izdanjima simfonija (u planiranoj, ali neostvarenoj Knjizi simfonija, MKSDK, 1923, a zatim u Simfonijama, MKSDM, 1933, SDMKZ, 1959, SDMKO, 1982) ciklus nije održao: od 1933. »tri simfonije« pojavljuju se u istoj knjizi s Panom i s dvjema mlađim simfonijama (Sodomski bakanal i Ulica u jesenje jutro). Dva su dijela trijade u kasnijim izdanjima i preimenovana (Podne je opet postalo Podnevna simfonija, a Noć je prekrštena u Nokturno), čime je smanjena podudarnost triju naslova i oslabljen dojam njihove serijske povezanosti.

Tri simfonije postaja su u razvoju simfonijskoga ciklusa, a u njihovu se sastavu i naslovu zrcali promjenljiv Krležin odnos prema tom ogranku vlastite poezije. Drukčije nego od 1933, otkada se svi tekstovi iz ciklusa nazivlju simfonijama, 1917. taj naziv nose samo tri poeme o razdobljima dana, pri čemu valja pretpostaviti da su ga Suton i Noć po analogiji preuzeli od starijega Podneva odn. od njegova prvotnoga naslova. Pan, prvi put objavljen usporedno s Trima simfonijama, u izvornom obliku nema glazbenoga podnaslova, a u drugom izdanju (1929) nazivlje se »simfonijskom pjesmom«. Ni Sodomski bakanal nije pri prvoj pojavi (1918) nosio glazbeno-vrstovnu oznaku. Istom se u planovima za Knjigu simfonija u okviru MKSDK tekst uvrštava među simfonije, a 1933. u Simfonijama iz MKSDM dodatno se označuje kao »fragment simfonijske uvertire«, čime se ističe, osim njegove srodnosti s ostalim »simfonijama«, i njegova fragmentarnost. Ulica u jesenje jutro u svom prvom izdanju (1919) nosi oznaku »Simfonična pjesma«.

Iz navedenoga slijedi da je K. u dijelu svoga pjesničkoga stvaralaštva koji od 1933. u njegovu opusu i u svijesti književne publike živi pod skupnim nazivom »simfonije«, u doba objavljivanja Triju simfonija povlačio određena unutrašnja razgraničenja. To se razjašnjuje okolnošću da je 1917. koncept simfonije, kao oveće poeme lirsko-dramskih obilježja, bio još produktivan, pa su Krležu mogle zanimati mogućnosti njegove dogradnje i unutrašnjega raščlanjivanja.

Činjenica da K. oko 1917. samo tri »kronografske« poeme nazivlje simfonijama, dok se njegova svijest o »simfonizmu« ostalih sličnih tekstova razvija postupno i zaobilazno, dospjela je nakon prvoga cjelovitog izdanja Simfonija u zaborav, ali je od važnosti za razmišljanje o genezi ciklusa i o razvoju njegove poetike. Slijedom vrstovno-terminoloških razlikovanja 1917-19, uočavaju se, dapače, i određene tipološke razlike između trijade Podne-Suton-Noć (izvornih simfonija) i ostalih tekstova iz simfonijskoga kruga: u »trima simfonijama« raspršenost govornih subjekata (manje ili više tipična za cijeli ciklus) veća je nego u ostalim simfonijama, agonalno-dramska supstancija izrazitije je potisnuta u korist ugođajne, a sličnost pojedinih sadržajnih elemenata i njihova razvoja s glazbenim motivima i s tehnikom njihova provođenja veća je nego drugdje u ciklusu. Moguće je da je K. terminom »simfonija« želio izvorno označiti baš ta individualna obilježja »triju simfonija«, a ne sve ono što je zajedničko i njima i ostalim tekstovima ciklusa, a što je počelo izbijati u prednji plan, kad je ciklus zaključen, a njegova poetika presahnula.