Turopoljska reštauracija

»TUROPOLJSKA REŠTAURACIJA«, balada prvi put objavljena u Baladama Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Sastoji se od 32 stiha različite duljine u sedam strofa među kojima su jedan dvostih, tri katrena te po jedna pentima, sekstina i septima. Datirana s A. D. 1848, svojevrsna je kritičko-satirička ilustracija »povijesne« godine i hrvatskih političkih prilika toga doba u kojemu dominira žestoki sukob iliraca i unionista, posebice zaoštren u doba »reštauracije« odn. izbora za općinske i županijske zastupnike. Međutim, karikatura političkih izbornih borbi situiranih u Turopolje kao uporište mađaronske stranke, a oličena u simboličnom izbornom »gulašu« i žestokom verbalnom obračunu s protivničkom strankom, samo je jedan sloj te aktualne političke balade. U njoj je, naime, u prvom planu autorov osobni kritički stav prema ilircima i njihovu pokretu, prisutan i u Planetarijomu, ali i u nizu drugih pjesnikovih književnih i esejističkih tekstova, a komplementaran je tom stavu i pjesnikov osobni odnos prema kajkavskom jeziku i svima onima u hrvatskoj povijesti i kulturi koji su ga potisnuli s javne i književne scene. Kroz iskaze ilirskih političkih protivnika stoga i progovara sam pjesnik, karikirajući istaknute predstavnike pokreta: Vraza, Lisinskog, Demetra, Gaja, Preradovića (»Ti frassi gladni, fuchsi, demetri, vlaški gerci«). Optužuje ih za austrofilstvo, podložnost politici bečkoga dvora, za političku nedozrelost i kameleonstvo, a atribucija »carski oficiri« odnosi se i na Kukuljevića, indirektno i na Mažuranića te njegovu braću aktivno uključenu u pokret. Naime, među protivnicima kajkavskoga jezika su i Primorci (letoralci) uz Cincare, Vlahe, Morlake (kucovlahi) i graničare. Sve njih ne štedi pjesnikova riječ čiji se animozitet manifestira jednako optužbama za izdaju kao i drastičnim karikaturalnim slikama. Usporedna s obranom kajkavštine nalazi se i obrana »latinščine« kao drevnoga jezika hrvatske kulture i politike i kao simbola hrvatskoga političkog subjektiviteta kroz stoljeća. U poetskome ekstatičnom liku stoga se i javlja slika kajkavske riječi, jer »kak đemant blisiče naša đunđanosna reč« koja se inkarnira kao tvrđava spram političkih simbola (Habsburzi, Schönbrunn, Prag i Beč). Pozivom na »pavlinske oce« i druge stare »pismoznance« pjesnik apostrofira književnopovijesno značenje kajkavštine čiji je sudbinski paradoks u tome da je u konkretnome slučaju brani jedna mađaronska stranka, koja je i sama karikirana u baladi.