Tužaljka nad mrtvim tijelom A. G. Matoša

»TUŽALJKA NAD MRTVIM TIJELOM A. G. MATOŠA«, pjesma prvi put objavljena u Savremeniku, 1931, 1, s još 4 pjesme pod zajedničkim naslovom Pjesme, potom u Knjizi pjesama (Beograd 1931), te u zbirci Pjesme u tmini (Zagreb 1937), na čelnome mjestu u ciklusu Nad otvorenim grobovima. U konačnoj verziji ciklusa objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Kao moto pjesme navedene su u njezinu podnaslovu završne tercine Matoševa soneta Notturno. To je odulja lirska pjesma od 74 stiha poredana u asimetrične strofe, te povezana rimom raznovrsna rasporeda, od uzastopnoga, preko obgrljenoga i unakrsnoga do ovećih grozdova rima. Iako je Krležin odnos prema Matošu bio proturječan, bliži kritičkoj negaciji nego afirmaciji Matoševe poetike, pjesma je sugestivna ilustracija iskrenog doživljaja Matoševe ljudske, ali i pjesničke agonije. Plastičnim lirskim slikama izmrcvarena ljudskoga tijela K. oslikava ponajprije fizičku agoniju Pjesnika na odlasku, u simboličnom osluškivanju željeznice čiji se zvižduk gubi u daljini. Međutim, ta tragična Pjesnikova sudbina stavljena je u kontekst konkretnoga vremena i prostora, pa je pjesnikova pozornost posvećena i »eksterijeru« te sudbine, koja je prošla svoju kalvariju. Lamentacija o Pjesniku tako se spontano pretvara u intimnu pobunu, u ogorčenje i mnoga pitanja o smislu umjetnikova života odražena u zrcalu neizbježne prolaznosti. U maglenoj polutmini pjesnik nazire svjetlo Matoševe pjesme i njegovih riječi, težinu strofa što neizbježno vode grobu kao ukleta, opća sudbina. Završetak pjesme u znaku je posljednje vatre života, krvi, simboličnoga glasa ure sa zvonika, odjeka zvonjave, hropca i trzaja Tijela koje očekuje skori pokoj. Čest literarni motiv pjesnikove smrti dobio je u Krležinoj interpretaciji jednu od najekspresivnijih i najsugestivnijih varijanti.