U spomen A. B. Šimića

»U SPOMEN A. B. ŠIMIĆA«, kratak zapis nastao 1926. kao nacrt za nekrolog A. B. Šimiću u povodu obljetnice njegove smrti. Sačuvao se u Krležinoj rukopisnoj ostavštini. Objavio ga je, ne navodeći razloge njegove nedovršenosti, E. Čengić u biografskom djelu S Krležom iz dana u dan. Post mortem II (Sarajevo-Zagreb 1990). Premda fragmentaran, zapis je kompozicijski prilično uredan i jasno se dijeli u tri tematske cjeline: u prvoj se sažeto izlaže Šimićeva književna i intelektualna biografija, u drugoj je riječ o njegovoj lirici; u trećoj, koja je najfragmentarnija i posve nerazrađena (djelomično se sastoji od eliptičnih natuknica) autor miješa zapažanja o intelektualnim osobinama A. B. Šimića s prisjećanjima na susrete s njim. Iskazi o Šimićevoj biografiji odaju utjecaj Krležina više puta izražena uvjerenja o neskladu civilizacijske razine hrvatskoga društva i pjesničkoga poziva (usp., npr., eseje o Kranjčeviću). Govoreći o Šimićevoj lirici, K. se uglavnom zadovoljava ocjenom o njezinoj srodnosti s ekspresionističkim književnim strujama (»Pod jakim dojmom Šturma od Hervarta Valdena, Šimić, zavitlan grdnom olujom ekspresionizma [...]), bilježeći, također, utjecaj domaće artističko-impresionističke lirike na najranijega Šimića (»Posve u stilu Wiesner-Milković žanr štimunga: Dobre versifikacije...«). Umjereno kritički stav zauzimlje prema Šimićevoj (tobožnjoj) »raskoljenosti« u »osnovnom pitanju idealizma i materijalizma«, nalazeći za nju dvojaku ispriku: prvo, Šimić svoju »raskoljenost« dijeli sa »sveukupnom problematičnosti evropskog intelektualizma«; drugo, Šimić je umro prerano, prije nego što se domogao »osnovne dijalektičke baze«, do koje bi se, po Krležinu uvjerenju, »bio probio«. Ta razmišljanja malo pridonose razumijevanju Šimićeve lirike, ali pokazuju u kojoj je mjeri Krležin pristup poeziji i pitanju o njezinoj svrsi bio određen vrijednosnim kriterijima izvedenima iz svjetonazorskih dilema i sukoba europske modeme.