U spomen Branka Gavelle

»U SPOMEN BRANKA GAVELLE«, nekrolog-esej napisan »9. aprila 1962. po ponoći«, prvi put objavljen u časopisu Forum, 1962, 5. Datacija teksta upućuje na činjenicu da je Krleža tekst napisao neposredno nakon smrti svoga dugogodišnjeg prijatelja redatelja B. Gavelle koji je umro u Zagrebu 8. IV 1962. u poslijepodnevnim satima. Po tematskom rasporedu i dramaturgijskoj strukturi koju čine tri odjelita segmenta, tekst prelazi granice konvencionalnoga nekrologa i pretvara se u portretni esej Gavelline umjetničke, političke i ljudske fizionomije promatrane iz specifičnoga autorova očišta.

Nakon tipičnih uvodnih fraza u kojima prevladava slika o »tri crne krpe« na trima zagrebačkim zgradama (HNK, »frankopanski teatar« i Akademijina palača), K. u prvom segmentu kontekstuira Gavellino redateljsko djelovanje naglašavajući kako je ono nastalo u brazdi I. Raića, da bi se između 1920. i 1925. potvrdio »kao veliko režisersko ime najširih raspona«. Slijedi Gavellin redateljski portret crtan sociološko-političkim opaskama u kojem dominira analiza njegova »lijevoga liberalnog nonkonformizma« što je uzrokovao njegovo napuštanje etabliranoga teatarskog života, »krijumčarski zakulisno skrivanje« po pokrajinskim kazalištima i napokon odlazak u Čehoslovačku. Drugi segment teksta govori o Gavelli kao o »romantično naivnom ljubavniku svog rodnog Grada«, o njegovu nacionalnom podrijetlu i oscilantnim političkim opredjeljenjima, koja - kada su bila »lijeva«, kaže K., buknula bi »pod magnetom mojih riječi«. Gavella je točno ocijenjen kao »zapadnoevropski liberal na prijelazu stoljeća«, s posebnim naglaskom na traume što ih je u njemu proizveo I. svj. rat koji je proveo na galicijskom ratištu, kao i na Gavellinim biografima gotovo nepoznatu činjenicu kako se za münchenske krize (1938) »u šestom deceniju svoga života javio kao dobrovoljac u češku vojsku«. Treći segment teksta posvetio je K. analizi njihovih međusobnih odnosa. Točno zaključuje kako im se »drugovanje odvijalo godinama u znaku stalne i podjednako strastvene prepirke«, ali u aluziji na scenska ostvarenja vlastitih drama (posebice Vučjak i U logoru) u Gavellinim režijama, priznaje kako »nitko intuitivnije i sugestivnije« od njega »nije osjećao (...) kadaverične mirise od raspadanja trupla čitave naše malograđanštine i provincijalnoga talmi-gospodstva na samrti«. Na kraju K. priznaje kako je Gavella »otvorio novo polje naše dramaturgije, natkrilivši mnoge svoje suvremenike ne samo na daskama nego i u peru«.

Bez obzira na neke faktografske pogreške iz Gavelline genealogije kao i teatrografije (suprotno Krležinoj tvrdnji Gavella je režirao u Pragu), ovaj tekst hibridnoga žanra napisan očito u jednome dahu, nedvojbeno zrači iskrenom i nehinjenom autorovom toplinom.