UMETNUTI STIHOVI

UMETNUTI STIHOVI, izražajno sredstvo kojim se Krleža često služi u proznim tekstovima. Pod umetnutim se stihovima podrazumijevaju pjesme ili fragmenti pjesama što ih autor nepjesničkoga, prozom pisanoga djela (novele, romana, drame, nefikcionalne proze) piše uime svojih likova, ugrađujući ih u dijaloške dijelove fikcionalnoga teksta, ili ih, po crti različitih motivacija, ubacuje u nefikcionalnu prozu. U Krleže se umetnuti stihovi pojavljuju u više romanesknih, dramskih, novelističkih djela i dnevničkih tekstova. Njihov pojavni oblik, način njihova uključivanja u dotični tekst i njihova estetička djelotvornost od slučaja do slučaja znatno variraju.

Krležino učestalo služenje umetnutim stihovima, posebno u fikcionalnim tekstovima, svjedoči o autorovoj sposobnosti da »otuđi« svoj autorski glas, da ga zaodjene fikcijom nekoga drugog subjekta. Ta je sposobnost i inače svojstvena Krleži: u proznim tekstovima svjedoče o njoj česti slučajevi pripovjedačeva prelaska na stajalište pojedinoga lika i upotreba slobodnoga neupravnog govora; u poeziji ista se tendencija manifestira u čestom ispomaganju tehnikom lirskoga monologa, mnoge njegove lirske pjesme zamišljene su ili su u naslovu deklarirane kao iskazi nekoga »stranoga« lirskog subjekta, koji se razlikuje od autorova empiričkoga »ja« (Pjesma bezimenoga čovjeka na Golgoti, Pjesma čovjeka bez posla, Pjesma samoubojice itd.). Krležina višestruko manifestirana sklonost prilagođavanju vlastitoga proznog ili pjesničkog iskaza »tuđoj« subjektivnosti podloga je na kojoj valja promatrati i čestu pojavu umetnutih stihova u njegovim proznim djelima.

Umetnutih stihova odnosno pjesama ima u Krležinim romanima (Banket u Blitvi, Zastave), novelama (Smrt Rikarda Harlekinija, O Glembajevima), i dramama (Maskerata, Kristofor Kolumbo, Gospoda Glembajevi, Put u raj). Dosta ih ima i u dnevnicima, i to najviše u Davnim danima. U dnevnicima, koji sami po sebi nisu fikcionalni tekstovi, umetnute stihove kadšto okružuje pripovjedni kontekst (npr. pjesme U nama klija, Za noćnih bdjenja, Jednog kišnog dana i Bdijemo, umetnute u Motiv za jednu melankoličnu novelu), ali se oni kadšto nadovezuju i na refleksivne iskaze.

Stihovi i pjesme što ih K. umeće u svoju prozu razlikuju se ponajprije opsegom i cjelovitošću. Pokadšto je riječ o pjesmama koje se doimlju kao zaokružene cjeline (npr. pjesme iz drame o Kristoforu Kolumbu), dok u nekim slučajevima umetnuti stihovi »glume« fragmente tobožnjih pjesama kojima se navode naslovi i fikcionalni autori (npr. strofa iz soneta U sreće sjaju, »viteza Pisskóczyja«, iz proze O Glembajevima).

Nadalje, Krležini se umetnuti stihovi razlikuju i nejednakom udaljenošću od njegove, vlastite poezije. K. kadšto piše stihove uime fiktivnih pjesnika iz dalekih kulturnih sredina i starijih vremena, što ga obvezuje na imitaciju starijih književnih stilova i metričkih konvencija (takav je slučaj s »narodnim« blatvijskim pjesmama umetnutima u drugu knjigu Banketa u Blitvi ili s elegičkim distihom »neoklasičnoga barda Blatnickoga« iz istoga romana). Gdjekada, međutim, umetnuti stihovi sliče Krležinim pjesmama i mogu se smatrati njegovom lirikom. To, na primjer, vrijedi za većinu pjesama iz Kolumba, koje dijele mnoga obilježja s autorovom lirikom ekspresionističke faze (bogata metaforika, slobodni stih, povišena intonacija). U slučaju nekih umetnutih pjesama vjerojatno su posrijedi Krležini autorski tekstovi, ali iz njegove mladenačke faze, za koju znamo samo neizravno, zahvaljujući nekim bilješkama u Davnim danima, a za koju možemo pretpostaviti da je bila obilježena jačim utjecajem Matoša i pjesnika iz njegova kruga. Ovamo bi se mogla ubrojiti Fantaisie musicale iz Davnih dana, ali i pjesma Čuj, o, čuj, koju K. stavlja u usta jednom sporednom liku iz Zastava (u poglavlju Joja u Glinu, a Kamilo u Hungaricum). Ta pjesma odaje jak utjecaj dviju u doba pred I. svj. rat poznatih i popularnih pjesama matoševca K. Häuslern (Zvonce s neba, Večernja molitva), pa se može pretpostaviti da je i sama nastala u doba prije 1914, tada, dakako, kao originalna pjesma ili barem kao stilska vježba.

Stihovi umetnuti u Krležinu prozu obavljaju različite funkcije. Koji put se umetnuta pjesma izravno nadovezuje na okolnu prozu, nastojeći da u sebi svojstvenu mediju bolje i intenzivnije izrazi sadržaje za koje K. vjeruje da nadmašuju izražajne pragove proznoga iskaza. U tom smislu vjerojatno valja tumačiti pjesme iz Kolumba, ali i one iz Dnevnika za 1942, od kojih jedna započinje karakterističnim iskazom »Samo se stihom može reći to / što znači ovo podlo, suludo umorstvo...«. Naravno, funkciju poetskoga teksta kao izražajno potenciranoga govora preuzimlju samo oni umetnuti stihovi koje možemo smatrati Krležinim autorskim djelima. Umetnuti tekstovi što ih K. stilizira prema konvencijama stranima njegovu vlastitom pjesništvu stoje više u funkciji karakterizacije likova koji ih govore ili fiktivnih tematskih svjetova kojima pripadaju.

Zo. Kr.