USMENO STVARALAŠTVO

USMENO STVARALAŠTVO. Uvriježeno je mišljenje da je Krleža prema usmenoj poeziji imao odbojan stav. Tom je mišljenju i on sam dao određene poticaje. Po nekim sudovima očitovao je »zapanjujuće nepovjerenje prema narodnim tradicijama, ili točnije rečeno prema svemu što nije dobilo pečat kulturne vrijednosti« (R. Ivšić).

Dublji uvidi u Krležine iskaze o usmenoj književnosti i u načine njezine prisutnosti u njegovim književnim tekstovima daju ipak drugačiju sliku. Folklornim temama i poticajima obraćao se K. iz distance modernoga urbanog književnika. Pjesnička uobličenja i esejističke refleksije povezane s usmenim stvaralaštvom očituju se, s jedne strane, u piščevoj opoziciji prema kultu deseterca i idealizaciji zaostalosti, ali ujedno i u evociranju i parafrazama narodnih stihova od epskih i lirskih do satiričnih dvostiha; u dočaravanju iskonskih poganskih i medievalno-baroknih pojava u gatanjima, vjerovanjima, kazivanju; u piščevoj senzibilnosti za običan, neugledni, svakidašnji folklor ne samo seoskih nego i gradskih ulica iskazan u rugalicama, uzrečicama, poslovicama; u inspiraciji koju je nalazio u pučkoj idiomatici, te u spominjanju usmenih priča.

K. se protivio uzdizanju deseteračke epike do kulta, stvaranju nove jugoslavenske nacionalne i rasne mitologije na temelju kosovskog mita i simboličkih interpretacija Kraljevića Marka ili Majke Jugovića. Taj je odnos podjednako iskazao u dnevničkim zapisima (Davni dani), u esejističkim i publicističkim tekstovima (Hrvatska književna laž, Ivan Meštrović vjeruje u Boga) te u književnim fikcionalnim djelima (Hrvatska rapsodija, Zastave). K. podjednako otklanja glorifikaciju zaostalosti, predodžbe o viteškom narodu Morlaka, koji vjeruju u vampire, hajdukuju, slave krvnu osvetu i pjevaju svoje homerske poeme »u poznatom arhajskom, primitivnom desetercu«, predodžbe što ih je Europa prihvatila iz djela putopisca XVIII. st. A. Fortisa -prema kojemu K. nije bio dovoljno pravedan (Bogumilski mramorovi; Zlato i srebro Zadra). Na tom tragu K. je odbojan i prema historiografiji nadahnutoj romantikom narodne pjesme što je on u tom kontekstu vidi kao poeziju koje je mudrost satkana »od leleka pokoljenja«, a protkana je »samrtničkom aromom i plebejskom narkozom« (Referat na Plenumu Centralne redakcije Enciklopedije Jugoslavije 12. VI. 1952). Ipak, o »sljepačkom načinu narodne pjesme«, rođene iz »tužne i krvave depresije kakve su vladale u prilikama oko krvavog turskog kolca« govori K. vrlo suosjećajno u Dijalektičkom antibarbarusu. Tekstove usmenih pjesama navodi K. u svojim djelima katkada kao uzgred u aluzijama, citatima, parafrazama, parodiji, satiričnom oponašanju ili poetskom evociranju. Tako spominje romancu o Marinoj kruni (Illyricum sacrum), pjesmu o početku bune protiv dahija (O stopedesetogodišnjici ustanka) i druge pjesme. U djelima poetske inspiracijeK. se obraća narodnoj pjesmi i plesu, videći u njima dionizijsku raspojasanost, praiskonska poganska nadahnuća (Hrvatska rapsodija, Pan). Tekstovima narodnih pjesama poigravao se K. u svojim polemikama, primjerice u članku Svrha »Pečata« i o njojzi besjeda igra se aluzijama na epsku pjesmu Oranje Marka Kraljevića, na lirske pjesme Kako žali djevojka (»Otišla se stijena od Budima...«) i Zimovnik (»Da mi se je muhom pretvoriti...«). U Banketu u Blitvi (u prikazu Blatvije) razabiru se u persiflažnoj formi tragovi Krležinih misli o našoj narodnoj poeziji kao krvavom i gladnom leleku pokoljenja, dok se u pastišima »blatvijskih« narodnih pjesama prepoznaju parafraze poznatih usmenih pjesničkih tekstova.

U književne Krležine tekstove utkani su bećarski, vinski stihovi, za kakve tradicionalna folkloristika obično ne mari. Pisca su posebno privukli mali, neugledni i do njega nezapaženi dvostisi iz I. svj. rata u kojima se iskazao domobranski defetizam i spontani anarhični bunt (Hrvatska rapsodija, Davni dani).

S druge strane, K. je bio duboko impresioniran »prapojavama tamnim i prapočetnim« u vjerovanju i pričanju hrvatskoga puka. Dojmila ga se pučka opsesija mračnim silama i njezini podsvjesni izvori. Prema njoj je očitovao dvojni odnos: želju da se nadvlada zaostalost, ali ujedno i obuzetost iskonskom elementarnošću i osjećaj za podzemnu moć fantazije sadržanu u vjerovanjima i pričanju punim praznovjeija i straha. Te pučke iracionalne zebnje našle su najsugestivniji izraz u Povratku Filipa Latinovicza i Baladama Petrice Kerempuha. U Povratku se dočaravaju legende o čudotvornom svetom Roku, o staroj prosjakinji koja je navodno spavala s »crnim«, o ureknutoj mladoj ženi, o glasinama o gladnoj godini, o povukodlačenom zvonaru Juri, o tajanstvenoj crnoj kočiji, o grabancijašima. U Baladama je taj mračni iracionalni sloj iskazan posebice u Nokturnu, gdje su se sparili vještica i vrag i javio se nevidinčić (duh djeteta ubijena ili umrla prije krštenja). Vjerovanja sadržana u Nokturnu imaju ishodište u etnografskoj monografiji M. Langa Samobor.

O vjerovanjima i gatanju govori K. s toplom simpatijom osobito kad ih pripisuje svojoj baki Tereziji Goričančevoj. U arhaičnome kajkavskom jeziku vidi K. »originalne, poganske elemente pučke predaje, legendi, pjesama i poslovica« (Djetinjstvo 1902-03). Svijet i govor bake Terezije protkan je praznovjernim pučkim meteorološkim i poljodjelskim prognostičkim izrekama, vjerom u nečiste duhove, gatanjem i proricanjima o stvarima iz životne svakidašnjice. Terezijina meteorološka predviđanja imaju pandan u pjesmi Kalendarska iz Balada, koju je nadahnuo i Mikloušičev Stoletni koledar, a osobito Langov Samobor. Lang donosi, uz ostalo, i ova kalendarska gatanja: Sveti Luka snegom fruka, Od Lovrenča saka voda zdenca. Jezične onomatopejske igre i naročiti zimski izrazi u baladi Stric-vujc te ukupno nazivlje cvijeća, uz njihovu hijerarhijsku podjelu prema korisnosti ljudima, u baladi Ni med cvetjem ni pravice izviru također iz Langova Samobora. Ne samo gatanja, vjerovanja i pučki vokabular nego su i običaji našli odjeka u Baladama: juijevski u Kalendarskoj, a božićni odn. trikraljevski u Stric-vujcu. Već češće zapaženi apsurdni motivi, naopaki svijet, impossibilia u Baladama imaju podudarnosti i u usmenoj poeziji, pa tako primjerice u Samoborskoj baba ide u društvu s pečenom guskom, dok u narodnoj pjesmi pečene kokoši šetaju uz sadrte hrtove. Neugledni svakidašnji folklor gradskih ulica - rugalice, parodije, rimovana i ritmizirana izvikivanja, igre riječima, dječje rime, pučke etimologije, govorne formule - utkao je K. funkcionalno u svoja djela. Primjerice: rugalicu ostarjelim ilircima, rugalicu domobranima Seno - slama... (u noveli Smrt Florijana Kranjčeca), parodiju vojničke koračnice Domobran po cesti gre i kolportažno izvikivanje gladne ratne djece (Smrt Franje Kadavera), bolno, nostalgično dozivanje stihova iz dječjih igara i brojalica (Kraljevo), burlesknu pričicu o ljubavnom trokutu na temelju dječje govorne formule Puž muž pruži roge van (Komendrijaši) i dr.

Afinitet prema temeljima prezrene svakidašnje kulture puka bio je podlogom i za uporabu poslovica, uzrečica, frazeoloških izričaja u Krležinim tekstovima. Taj glas puka progovara »glasno, kao poslovica, dakle bezimeno, zajednički, narodno, duboko, slikovito« (Svrha »Pečata«...). K. se u polemičkim i publicističkim tekstovima služio poslovicama, ali ne u izravnim citatima, nego uz variranja i adaptacije prikladne njihovu intelektualnom kontekstu (Svrha »Pečata«...; Književnost danas i dr.). Govoreći o bogumilstvu citira gotovo folkloristički precizno tridesetak poslovica, uzrečica i frazeoloških izraza o vragu (Illyricum sacrum). U govoru nekih Krležinih likova (babice Goričančeve, te Valenta Žganca u Na rubu pameti) poslovično je izražavanje gusto i slikovito i služi isticanju njihova pogleda na svijet. Katkada takvo izražavanje odgovara realističkom postupku (u Vučjaku). Političari i demagozi u Krležinim djelima služe se poslovicama da bi bili »bliski« narodu (Hugo-Hugo, Barutanski, Mazurkinis, Lupis-Masnov u Banketu u Blitvi). Karakteriziranju specifičnoga zavičajnog i socijalnog mentaliteta pripada obilje poslovica u govoru ministra Stevana Mihailovića Gruića i đenerala Atanasija Simeonovića u Zastavama.

Legende, predaje, bajke prisutne su u Krležinu djelu kao sugestivni nagovještaji. Već spomenutim legendama i kazivanjima iz Povratka Filipa Latinovicza pridružuju se domobranska pričanja o kažnjenom svetogrđu (Smrt Franje Kadavera). U poslovičnim izrekama Valenta Žganca i Stevana Gruića te u praznovjernim iskazima Krležine bake kriju se katkada zgusnute aluzije na poznate priče. K. češće spominje i bajke iz europske tradicije, ponajviše iz zbirke braće Grimm: zemlju Šlarafiju, Snjeguljicu, Pepeljugu, žabu-princezu (zapravo je riječ o princu), priču o vuku i sedam kozlića, Ivicu i Maricu. Sjeća se iz djetinjstva »nebeske slame kao genijalne metafore«, zapravo priče o Kumovskoj slami (Djetinjstvo 1902-03). Odnos prema pripovijetkama iskazao je K. spominjući noćno pričanje priča Valenta Žganca »spram kojih čitava današnja književnost ne vrijedi mnogo«. Napokon, i za moderne urbane aspekte pričanja K. je pokazao afinitet: »Sve je stvorio čovjek (...) A najmudrije što je stvorio to su vicevi« (Davni dani).

LIT.: M. Lang, Samobor. Narodni život i običaji, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, 1911-14, 16-19; M. Bošković-Stulli, Usmeno pjesništvo u Krležinu obzorju, u knj. Usmeno pjesništvo u obzorju književnosti, Zagreb 1984; ista, Balade Petrice Kerempuha i Langov Samobor, ibid.; R. Ivšić, Kad nema vjetra, pauci..., Gordogan, 1985, 17-18.

M. B. Si.