Uspomeni Karla Krausa

»USPOMENI KARLA KRAUSA«, esej objavljen prvi put u zbirci Eppur si muove (Zagreb 1938). U Napomeni u istoj knjizi Krleža rabi naziv »nekrolog«, ali dodaje da je tekst nastao neposredno prije Krausove smrti, dakle u proljeće 1936. a o svom književnom postupku izvještava ovako: »Figura A. je simbol, škiciran na temelju jednog stvarnog razgovora s jednim austrijskim poetom. Taj pjesnik nije citiran doslovno, ali on je govorio od prilike tako, a mjestimično još žučljivije i ogorčenije, nošen jednim jedinim osjećajem: stopostotnog poricanja. Tako i na takav način je austrijska štampa pokopala Krausa...«. Potrebno je imati na umu to upozorenje kako ne bi došlo do nesporazuma o karakteru Krležine dijaloške montaže (parafraze autentičnih iskaza), s obzirom na to da K. često primjenjuje postupak cijepanja književnog subjekta u fiktivne protagoniste i antagoniste. Kompozicija je članka dvodijelna i ujedno antitetička: prvi, duži dio referira - Krležinom poentiranom rečenicom - sudove Krausovih protivnika, a drugi je dio Krležin odgovor na žučljivu kritiku (također naknadno formuliran). Ta se kritika može sažeti u nekoliko teza. Prvi prigovor sadrži tvrdnju da je Kraus provodio neviđenu idolatriju jezika, pa su mu Riječ i čistoća iskaza, skrupuloznost prema jasnoći misli i gramatičkoj normi bili aksiomi, predmeti nekritičkog obožavanja, a na štetu svakoga drugog zanimanja, osobito političkoga i povijesnoga. Jedini mu je protivnik bila bečka štampa pa su ga zaokupljali jedino obračuni s njom. Taj »bolećivi artist, tašt do ludila« zapravo je bio jalov jer je tratio vrijeme pišući bezbroj glosa o efemernim stvarima. Njegova razvikana hrabrost zapravo je fikcija; u svemu je postupao proračunato oprezno, napadajući samo tada kada nije (ili više nije) bilo rizika. Krležin odgovor jedna je od njegovih najlucidnijih ocjena neke povijesne ličnosti. Glavna je misao da nije potrebno apriorno ideološko opredjeljenje, nego da je presudna prodornost kritičkog uvida u društvene strukture, i da uvidi lucidna uma, bez obzira na neke njegove konzervativne nazore, mogu biti važniji od mnogih tvrdnji deklarirano naprednih autora.

LIT.: M. Stančić, Miroslav Krleža i njemačka književnost, Zagreb 1990.