Uz osudu Milana Durmana

»UZ OSUDU MILANA DURMANA«, članak objavljen u Danasu, 1934, knj. I, br. 4 te u knjizi Sa uredničkog stola (Sarajevo 1983). Potaknut je presudom u procesu što ga je protiv M. Durmana pokrenula Hrvatska straža, uime svoga urednika I. Lendića. Do procesa je došlo u trenutku kada je spor oko podobnosti Krleže i uopće književnika ljevičara kao suradnika Matičinih izdanja već bio završio njihovim potiskivanjem. Istodobno su se bili zaoštrili i odnosi na samoj ljevici, koja nije Krleži pružila potporu. Kao urednik Književnika u kojem je K. već prije izgubio utjecaj, a tada su ga kontrolirali njegovi oponenti s ljevice, Durman se ipak usprotivio načinu na koji je Hrvatska straža osporavala Maticu. Prema presudi koju K. iscrpno citira iz same Straže, osuđen je zbog korištenja kvalifikativa »denuncijantsko« za Lendićevo pisanje i to na mjesec dana zatvora i plaćanje troškova sudskog postupka. Komentirajući međutim članak iz sljedećeg broja Hrvatske straže u kojem Lendić piše o njemu (Najnoviji skokovi Miroslava Krleže), K. konstatira čak dvokratnu uporabu spornoga termina te poentira kako bi, budući da Danas vrijeđa kao »denuncijantski«, Lendić po istom paragrafu već mnogo puta bio osuđen. Da je tužio Hrvatsku stražu »zbog svih njenih uvrijeda i neistina« o njemu, što konkretizira primjerima od »širenja laži« da gradi kuću na Peščenici do iskrivljenih podataka o honorarima, Lendić bi odavno sjedio u »buturnici tmurnoj«. K. sarkastično aludira kako Lendić neobvezatno laže jer se svakodnevno ispovijeda, poručujući mu kako je unatoč tomu u svojim postupcima daleko više »kršćanin« od njega. Ironizirajući u zaključnom paragrafu svoje »simpatije« za Durmana, K. izjavljuje kako se one ne odnose jedino na njegove »književne sposobnosti«. Durman, koji je u toj stvari šutio »vrlo mudro punu godinu dana«, javio se u trenutku kada je to postalo posve bespredmetno, pa i kontraproduktivno. Takvim mu je držanjem, kaže, zabio »nož u leđa«, krenuvši u bitku da brani »neprijatelja od njegovih vlastitih četa«. Matica je već bila »potpuno kapitulirala pred Kaptolom« pa je Durmanov izdatak za Lendićeva advokata neisplativa posljedica vlastite nepromišljenosti i nedosljednosti. Bez povišena tona, iz fingirane rezignacije K. svisoka portretira svoje inače idejno suprotstavljene protivnike kao nenačelne i zbunjene, shematizirane figure.