Večernja pjesma u bolnici

»VEČERNJA PJESMA U BOLNICI«, prvi je put objavljena u knjizi Pjesme III (Zagreb 1919), a uz neznatne sintaktičke i leksičke promjene te strofno reorganizirana pretisnuta u Knjigu lirike(Zagreb 1932). U konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969).

Kategorija tjelesnosti »koju Krleža želi očuvati forsiranjem metode lirskoga monologa... vidljiva je i iz snažnog akcenta koji u njegovoj poeziji pada na fizički stratum ljudske osobnosti predočene instancijom govornika pjesme« (Z. Kravar). Tjelesnost je središnji motiv čitave pjesme. Vitalizam, tjelesnost, karnalnost, što zaokupljaju umjetnika Krležu na nekoliko su mjesta ovdje pokazani paradigmatski za rano razdoblje autorova pjesnikovanja (»Crveni bilježi gore na mom bolesnom tijelu, / u vatri ognjice plamti bijelo krečena soba.«). Varijanta sinestezije koju autor rabi upućuje na sveprotežnost tjelesnoga stratuma unutar kojega je moguće percepcijsko i senzitivno izjednačenje ljudske osjetilnosti i sobnoga prostora. Globalno tumačenje i osjećaj vitalizma sadržani su u stihu »i krvi osjećam plimu po globusu što teče« a u sljedećem retku još se eksplicitnije otkriva Krležin tadanji svjetonazor, u kojem, ako je i postojala razlika između Ja i Ne—Ja, bile su to tek neznatne varijacije (»O, Majmune presveti, praoče arijskih rasâ, / još urlaju strasti tvoje, kô čopori krvavih pasâ«). Iako na kraju monolog lirskog ja naoko ublažava opći dojam tjelesnosti, poenta (»O, kidaj se, kidaj, moja večernja pjesmo! / Gasnemo tužni, / a mladosti pili nijesmo.«) sadrži viđenje umjetnine kao organskoga i cjelovitoga fizičkog stratuma ljudske osobnosti.