Veliki petak godine hiljadu devet stotina i devetnaeste

»VELIKI PETAK GODINE HILJADU DEVET STOTINA I DEVETNAESTE«, pjesma, s posvetom Karlu Liebknechtu u spomen, prvi put objavljena u Plamenu, 1919, 3, s naslovom Veliki Petak 1919. Pretiskana je u knjizi Pjesme III (Zagreb 1919), te u konačnoj verziji u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Pisana je slobodnim stihom. Započeta kao kletva s lutajućim motivom personificiranog zla (»Veliko Bezglavo Nešto«) pjesma je, na planu ideje, parafraza novozavjetne legende o razapinjanju Isusa Krista na Golgoti. Uvjeren da su dva čovjeka trebala poginuti kako bi se ponovila jedna scena / pogreška iz povijesti (»Krvavi čavli opet čovječju ruku gnoje«), Krleža proklinje zlo i kaos svijeta koji stoljećima »razapinje Ideal«. Nedvosmislenu usporedbu Golgote i Berlina iznosi u stihovima: »U borbi s krdom lažnih i krivih bogova / pao je Čovječji Sin. / Krstove svoje je golgotski prenio cirkus / iz gubave Judeje u carski Berlin.« Izjednačujući u mračnome i ironijskom kontekstu denotative s konotativima pridjeva gubavi i carski, K. ih podvodi pod nadređeni pojam bezumlja i ljudske obnevidjelosti. U takvu okružju, negativnom, obrnutom gradacijom, dolazi do pitanja o smislu ustrajavanja na našim prostorima u obzoru planetarnoga ludila: »U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske lampe, / što može hrvatski čovjek, / na Evropski Veliki Petak?« No, suprotno očekivanju, hrvatski se čovjek, iako svjestan ništavnosti, ne prepušta rezignaciji, već se nada revolucionarnom obratu, prevrednovanju svih vrijednosti i prepušta se, tada obećavajućemu, idealu socijalizma: »A1' ništa! Sviće. Internacionala.«