Vjetrovi nad provincijalnim gradom

»VJETROVI NAD PROVINCIJALNIM GRADOM«, novela prvi put objavljena u Književnoj republici, 1924, knj. I, br. 4 uz sljedeću posvetu: »Ovu novelu posvećujem svima, koji u poslednje vreme piskaraju po novinama neverovatne fantazije o našem velegradu.« Uz jezične promjene i izostanak izvorne posvete uvrštena je u zabranjenu zbirku novela Hiljadu i jedna smrt (Zagreb 1933), Knjigu proze (Zagreb 1938) te standardna izdanja zbirke Novele (Zagreb 1948, 1955). Pripada skupini Krležinih pripovijesti koje, događaj no oblikovane oko motiva smrti, obrađuju hrvatski gradski svijet u prvim desetljećima XX. stoljeća.

Novela tematizira stanje egzistencijalne mučnine Rafaela Kukca, profesora matematike i fizike u provincijskom gradu, koji nakon besplodne potrage za bilo kakvim smislom, simbolično kreće prugom prema zvijezdama i skončava život pod kotačima vlaka. Njegova je mentalna klaustrofobija uzrokovana nezadovoljstvom javnim i privatnim stanjem, odn. gađenjem spram institucionalnih oblika građanskoga života (politika, crkva, prosvjeta) i osobnom emocionalnom prazninom (ljubav, prijateljstvo): »On je volio ljude i žeđao za ljudima, zapijao s njima po kavanama novac, što bi ga zarađivao na instrukcijama bogataške djece, tražio je ljude po ulicama i po krčmama, ali je samotovao ponajviše, i sve je izgledalo, kao da je zaključano pred njim i nitko ga nije puštao k sebi na blizinu.« Strukturirana modernistički, novela zapravo obuhvaća rubnu situaciju, analizu jednoga stanja koje, s obzirom na narav pripovjednoga svijeta i značenjsku dominantu matične novelističke skupine, jedinu promjenu može ostvariti okončanjem života središnjega aktanta. Stoga je priča, zbog naglašavanja Kukčeva stanja i sazrijevanja njegove konačne odluke, prikladno oblikovana motivima ponavljanja (u rasponu od obiteljskoga nastavljanja očeva zanimanja do jednoličnoga javljanja tramvajskog zvona) i očajničkim pokušajima pomaka koji zapravo pokazuju nemogućnost promjene. Pripovjedačev diskurz i prikazivanje svijesti glavnoga lika vizualno, auditivno i olfaktivno oblikuju njegov doživljaj svijeta kao raspadnute tvari. Stanje lika semantički se strukturira kao melankolija, praznina, tjeskoba i očaj, i dodatno pojačava smještajem zbivanja u nedjeljno poslijepodne, u vrijeme bez obaveza, kada svijest prisiljena na samoću reagira »u očaju blagdanske osamljenosti« znatno jače, a njezine se misli oblikuju kao konačne prosudbe i neprestano dobivaju oblik bilance života. Takav se pripovjedni svijet značenjski dograđuje simbolikom vremenskih prilika, pa se završna promjena podudara s izmjenom vjetra: petodnevnu južinu smjenjuje sjeverni vjetar (za Kukca »vjetroviti eliksir«), a namjesto zatvorenih prostora koji su »mutni kao upaljeni urin bolesnika« dolazi izlazak u slobodne plave prostore.

Uz opća mjesta Krležina pripovijedanja, poput aktancijalne zadanosti lika imenom i prezimenom te paralelizma zbivanja s prirodnim pojavama, novela dijeli niz obilježja s tekstovima matične skupine i njegove novelistike uopće. S Velikim meštrom sviju hulja podudara se, primjerice, u obradi susjeda, prijatelja i poznanika, svojevrsnom kataloškom pregledu gubitnika tipičnom za kronotop matične novelističke skupine, a Kukčev doživljaj grada kao mrtvačnice nalikuje čestim Krležinim ekspresionističkim usporedbama svijeta s bolnicom, ludnicom ili logorom.