VONČINA, Josip

traži dalje ...

VONČINA, Josip, lingvist i filolog (Ravna Gora, 18. IX. 1932); posebno se bavi poviješću i dijalektologijom hrvatskoga jezika. God. 1960. završio studij jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je asistent od 1961. Doktorirao je disertacijom Jezik Antuna Kanižlića (1965); od 1968. docent, od 1974. izvanredni i od 1978. redoviti profesor za povijest i dijalektologiju hrvatskoga jezika. Kao gostujući profesor predavao u Mannheimu (1969) i Kölnu (1972/73).

Najveći dio svojih studija i rasprava Vončina je posvetio pitanjima jezične povijesti i dijalektologije kako se one ogledaju u tekstovima starijih hrvatskih pisaca. Posebice se bavio jezikom i stilom hrvatske književnosti od završetka srednjovjekovnoga razdoblja do XIX. st., odn. razdobljem hrvatskoga jezičnog predstandarda i prvih desetljeća standardnoga razdoblja. Priredio je kritička izdanja djela većeg broja starih hrvatskih pisaca (P. Hektorović, P. Zoranić, F. K. Frankopan, A. Kačić Miošić), a u tim se izdanjima ističu temeljita dokumentiranost i argumentiranost svakoga rješenja te smisao za ukupan povijesni i jezičnopovijesni kontekst kao i težnja za jasno definiranim metodološkim načelima. U tim okvirima posebnu pozornost posvećuje književnom i jezičnom prožimanju pisaca kopnene i primorske Hrvatske (primjerice ozaljski krug), odn. prostornom i vremenskom kontinuitetu književnog izraza predstandardnog razdoblja. Studije o M. Maruliću, I. Gunduliću, F. K. Frankopanu, J. Habdeliću, I. Belostencu, T. Brezovačkom, Lj. Gaju bile su činjeničnom i metodološkom podlogom da se prihvati sustavne raščlambe književnih i jezičnih izvora Krležinih Balada Petrice Kerempuha (Korijeni Krležina Kerempuha, Zagreb 1991).

U toj knjizi Vončina raščlanjuje i uspoređuje sve dosadašnje sudove o književnim i jezičnim izvorima Balada, moguće poticaje i uzorke od kojih je K. pri pisanju Balada polazio. Istodobno pomno analizira mogući ili stvarni udio Jakoba Lovrenčića, I. Pergošića, A. Vramca, F. K. Frankopana, J. Habdelića, I. Belostenca, A. Jambrešića, T. Brezovačkog, T. Mikloušića, P. Štoosa, Ignaca Kristijanovića itd. u tematici, stilu, jeziku Balada. S time u svezi razložio je i književni mit o Krležinoj baki Tereziji Goričančevoj kao izvoru i sveo ga u stvarne okvire: T. Goričančeva više je simbol pučke mudrosti i svijeta kajkavskih tradicija negoli stvarni uzor Krležina jezičnog izraza. Oslanjajući se na čvrste jezične činjenice i na spoznaju da se jezik Balada ne temelji ni na kojem konkretnom mjesnom kajkavskom govoru, kao ni na jeziku kojega posebnog starog kajkavskog pisca, Vončina utvrđuje osnovna tematska, stilska, tekstovna i jezična uporišta (od Pergošićeva Dekretuma i Vramčeve Kronike preko Noćnoga viđenja Svetoga Bernarda do Štoosa i Mikloušića) koja su Krleži bila poticajem da bi stvorio originalnu pjesničku sintezu. Balade nisu plod (samo) trenutačnoga nadahnuća nego i dugotrajnih i sveobuhvatnih pjesnikovih priprema. Poniranje u svijet i jezik Balada pretpostavlja poznavanje tekstova na kojima se Krleža za Balade pripremao.

A. Kc.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

VONČINA, Josip. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 1.5.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/voncina-josip>.