VRANEŠIĆ, Krešimir

VRANEŠIĆ, Krešimir, otorinolaringolog (Zagreb, 26. XII. 1936). Sin Đ. Vranešića. Diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1961. Radio kao liječnik u Brežicama i Zagrebu. Na Institutu (danas Zavod) za zaštitu majki i djece pri Klinici za dječje bolesti osnovao dječju otorinolaringologiju, posebno se specijaliziravši za prevenciju bolesti gornjega respiratornog trakta, kronične upale srednjega uha te sprečavanje konduktivne nagluhosti u djece. Objavio je desetak znanstvenih radova u Liječničkom vjesniku i drugim časopisima, kao samostalni autor ili u koautorstvu. Sudjelovao u nastavi dodiplomskog i poslijediplomskog studija na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. U prijevremenu mirovinu otišao je 1994, u statusu primarijusa.

Krležu K. Vranešić pamti kao kućnog prijatelja još iz ranog djetinjstva, kada je dolazio u njegov roditeljski dom u Zagrebu, tada u Mošinskijevoj ulici (danas Nazorova). Sjeća se i Krležina boravka u sanatoriju na Zelengaju 37. Nakon tragična kraja Đ. Vranešića, K. prati odrastanje i školovanje K. Vranešića koji tada živi s majkom u Zagrebu. Odnos s Krležom poslije postaje sve prisniji; produbljuje se čestim posjetima i razgovorima u zgradi Leksikografskog zavoda i u kući na Gvozdu. Po završetku studija medicine K. Vranešić postaje i Krležinim obiteljskim liječnikom te ostaje to do kraja. U posljednjim godinama života Krležinih bio je svakodnevni gost u njihovu domu. Ta je relacija imala i mnogo elemenata odnosa oca i sina, što je vidljivo i iz Krležine oporuke napisane 26. IX. 1981, tri mjeseca prije smrti, u kojoj ga određuje kao svoga univerzalnog nasljednika: »Njemu ostavljam sve svoje pokretne stvari koje se nađu u trenutku moje smrti u mome stanu na Gvozdu br. 23 u što ulaze namještaj, predmeti kućanstva, biblioteka, osim knjiga navedenih u točki IV ove oporuke (riječ je o domaćim i inozemnim izdanjima Krležinih djela, op.), sve umjetnine i dragocjenosti te dinarska i devizna sredstva na štednim knjižicama i računima kod banke kao i dio autorskih prava kako je to predviđeno u toč. IV ove oporuke (30%, op.).« O razlozima govori Čengiću 18. IX. 1981: »Odlučio sam da za univerzalnog nasljednika odredim Krešu Vranešića, koji je kao dječak ostao iza svog oca. Da sam u socijalizmu proživio ovo vrijeme i da sam napisao ono što sam napisao i da sam živio život svoj do kraja i da umirem prirodnom smrću, zasluga je Đure Vranešića. (...) Moje veze s njegovim sinom, koji je kao dječak dolazio k meni, koji je studirao medicinu, koji je ovih nekoliko posljednjih godina bio naš kućni liječnik, i moj i Belin, veze su sentimentalnog karaktera i zato sam odlučio da Krešo bude moj univerzalni nasljednik.« K. Vranešić je jedan od rijetkih Krleži bliskih ljudi koji nisu zapisivali ni objavili »sjećanja« na Krležu i susrete s njim i Belom. Javno je reagirao samo u prosincu 1996 (pristavši dati neke informacije tjedniku Globus), kada se, ni nakon 15 godina od Krležine smrti, nije ostvarila ideja o Memorijalnom centru na Gvozdu, iako je on gradu Zagrebu darovao dio svoga nasljedstva kako bi se spomen-zgrada na Krležu mogla autentično i dolično opremiti.

Me. Š.