Vražji otok

»VRAŽJI OTOK«, pripovjedni tekst koji se može žanrovski odrediti i kao dulja novela i kao kraći roman, objavljen prvi put 1923. u Savremeniku u četiri nastavka (br. 6-7, 8-9, 10, 11-12); potom - uz mjestimične jezične izmjene i pridodanu žanrovsku odrednicu »novela« - kao samostalna knjiga u izdanju NZ »Neva« (Zagreb 1924). Uvršten je u knjigu Novele (Zagreb 1937) i standardna poslijeratna izdanja Krležinih pripovijesti (Novele, Zagreb 1948, 1955). U sarajevskom izdanju Krležinih sabranih djela objavljen je zajedno s Tri kavaljera frajle Melanije (Sarajevo 1980).

Geneza Vražjega otoka i njegova žanrovska pripadnost, otvaraju splet tekstoloških problema tipičnih za Krležino rano pripovjedno i dramsko stvaranje. Ishodište jest česta žanrovska transformacija istoga ili skupine sličnih motiva u obliku drame ili novele. Poduža povijest nastanka teksta uglavnom započinje zapisom u Davnim danima (14. III. 1921) koji ponajbolje pokazuje Krležin način rada: »Prepisao sam ponovno (za dvadeset dana) ’Leševe’ kao roman do 217 stranice kao drugu varijantu od 180 stranica. Reducirao sve na 100 stranica, ponovno preradio u novelu o Kavranu na 200 stranica, ponovno sve prepisao i na kraju: sve ad acta.« Moguća veza ovako izvedene »novele o Kavranu« s nečim što je mogla biti njezina dramska inačica može se uspostaviti preko dnevničkoga zapisa iz Davnih dana (10. III. 1915), gdje K. podrobnije izlaže temu drame Leševi: »Obitelj ’Leševa’ potpuno je stvarno zamišljena. Ona je doista realno postojeća. Ona je simbol jednog stanja. Stari Leš je tipograf, pijandura, socijaldemokrat po nekim svojim mutnim maglama u glavi, a sin propalica, korektor, pjesnik bez talenta, pjesnik u našim prilikama, a što bi i mogao drugo nego da se objesi? Kćerka tipkačica. Otruje se. Stari pije i popravlja svijet kod špricera u velikim potezima: grosso modo, programatski. Zavodnik kćerke: gospodin doktor Highlife. Banalno.« Uz to, u članku Gospodin Bach K. spominje temeljni Bachov prigovor prigodom odbijanja drame Leševi (»Pa kad ste vi čuli molim Vas, da je u Zagrebu kada sin oca ubio?«), koji nije motivski zastupljen u Vražjem otoku, što, naravno, ne znači da se u nekoj od inačica teksta nije mogao pojaviti. Moguća veza Leševa i Vražjega otoka sastoji se u podudarnostima između likova, uporabi dramskoga dijaloga u ključnim prizorima i semantičkoj sličnosti fikcionalnih svjetova. Gabrijel Kavran, glavni lik Vražjega otoka, također je varijanta »pjesnika u našim prilikama«, a u djetinjstvu spoznaje svijet kao kontinuirani niz leševa (»Bio je to život djeteta na stražarnici vodostaja, kamo unose utopljenike na očevid i sastav zapisnika. Zeleni leševi u mokrim gnjilim odijelima leže nijemi na podu pisarne. Glava uz pljuvačnicu, otvorena usta, a u rukama im trula mahovina, drač, alge, šiblje. Tako su jednoga dana unijeli i njegovu majku.«). Prema vremenu nastanka Vražji otok se često povezuje i s romanom Poplava, koji, iako najavljen 1922. kao izdanje časopisa Kritika, nikada nije objavljen. Sudeći prema njegovu naslovu i događajnoj simbolici vode u Vražjem otoku, možda bi se mogla pretpostaviti veća sličnost između tekstova. Prostor u kojem se odvija radnja Vražjega otoka jest prostor rijeke, odn. kraljevske stražarnice vodostaja, a rasplet događaja podudara se s rastom vode (»Od podneva je stala da raste velika voda, pak treba da se u smislu banske naredbe i vodostajnog pravilnika signalizira, da poplava ide.«). U Napomeni u zabranjenom izdanju knjige novela Hiljadu i jedna smrt (1933), K. smješta tekst u novelističku skupinu nastalu oko dvadesete godine, koja obrađuje »teme o stražarima, tamničarima, podvornicima i nadstražarima, nadglednicima vodostaja i monsinjorima, mladomisnicima i gimnazijalcima«. Vrijedi spomenuti da se likovi Vražjega otoka i njihov odnos kao motiv prvi put i pojavljuju u tom kontekstu. Naime, u noveli Mlada misa Alojza Tičeka obiteljsko se stanje Kavranovih, kao svojevrsna pretpriča Vražjemu otoku, spominje dvaput. Prvi je put riječ o očevu sjećanju na sina i propitivanju prisutnih o njegovoj sudbini, a drugi se put mladi Kavran navodi kao nekadašnji ideolog i uzor skupine mladih buntovnika koji se suprotstavljaju vlastitim očevima.

Krležina uporaba pripovjednih žanrova u godinama nastanka teksta išla bi u prilog pripadnosti Vražjega otoka noveli, ali bi se u kontekstu niza modernističkih pripovjednih ostvarenja što se nalaze na razdjelnici između novele i romana bez većih nedoumica mogla smatrati i romanom. Jedini uzrok traženja novelističkih obilježja teksta, uz pripadnost matičnoj skupini, jest količina ispripovijedanih zgoda. Međutim, moderni se roman gotovo u pravilu stvara na temelju reducirane događajne strukture, slične onoj što je u ranijim razdobljima književne povijesti bila rezervirana za novelu, uz često preoblikovanje svršetka, odn. izostanak tradicionalno uobičajenih razrješenja. Upravo svršetak Vražjega otoka pokazuje njegovu modernističku strukturu. Na simboličkoj se razini svršetak priče podudara s prirodnim procesima i običajnim ciklusom. Nabujala rijeka predstavlja znak mentalnih procesa Gabrijela Kavrana, zapravo njegovu odluku. Svršetak poklada znači da su maske pale, a modernistički koncipiran lik prešao iz stanja u djelovanje. Stoga bi se priča trebala čitati kao moderni roman o sazrijevanju odluke, a ne u duhu tradicionalnih narativnih tekstova kao pripovijedanje odlukom izazvanih događaja. Odluka glavnoga lika izravno je uvjetovana distribucijom narativnih obavijesti, tj. Gabrijelovim slaganjem niza događaja što su se zbili za vrijeme njegova izbivanja. Problem odluke, zapravo raščlamba odlučivanja, česta je Krležina tematska preokupacija dvadesetih godina. Ona predstavlja onu narativnu jezgru koja oko sebe okuplja semantičke slojeve što ih lik najčešće izražava pridjevom »mutno«. Svršeci Tri kavaljera frajle Melanije i Mlade mise Alojza Tičeka ponajbolje pokazuju modernistički zamišljen pripovjedni svijet u kojem položaj naslovnih likova, izravno povezan uz odluku ili njezin izostanak, predstavlja trajno stanje.

Priča obuhvaća povratak Gabrijela Kavrana u očev dom nakon trogodišnjega izbivanja zbog izbjegavanja vojne obaveze. Njegov je bijeg nužno ostavio nekoliko otvorenih pitanja što su ga dočekala na povratku (doktorat, ljubavna veza). Njegov je otac, stari Gabrijel Kavran, nadglednik vodostaja, okarakteriziran kao»»komadina seljačkog mesa, s glavurdom punom cestovnih redova, propisa i paragrafa« i predstavlja suprotnost sinu logikom opreka tjelesno/intelektualno i činovničko/anarhističko. Opsežna izvanjska analepsa (očeve žene, odnos s Gabrijelovom majkom, nasilje, dječakovo odrastanje i godine mladenaštva) vodi do sadašnjosti priče, odn. do pijane noći u »Zlatnoj lokomotivi«, kada Gabrijel počinje saznavati prve pojedinosti o događajima za njegova izbivanja. Prekid ljubavne veze sa studenticom filozofije Ljiljanom Sorge prouzročio je pokušaj samoubojstva očajne djevojke, koja se potom, napuštena, odlučila udati za svoga skrbnika a nekadašnjega Gabrijelova urednika doktora Drahenberg-Drakulića. Sukob Gabrijela s Drahenbergom, njegov susret s djevojkom i konačni obračun s ocem središnje su događajne silnice koje vode odluci. Mladić se odlučuje na novi početak, prihvaća Ljiljanin poziv na večernju redutu i odlučno kreće prema gradu. Simboliku posljednjega prizora stvara Princ Karneval što ga je nabujala voda donijela do Gabrijelovih nogu: »Osjećaj dubokoga gađenja projurio je mladim Kavranom, kao da je stao na mrtvaca. On je odgurnuo tu nakazu nogom u struju tako violentno, da se lutka odbila od kamenja i zaplivala u tminu. Onda se trgnuo i pošao u grad jakim i energičnim korakom.« Čin odgurivanja konačan je raskid sa svijetom »vražjega otoka« i označava, nakon završnoga obračuna sa starim Kavranom, neku vrstu umorstva oca: poklade su završene i započinje novi život.

Nekoliko pripovjednih postupaka povezuje Vražji otok s cjelokupnom Krležinom prozom. Naturalistički prikaz likova, patetičnost u izrazu i prenaglašena simbolika nose tragove Krležinih književnih početaka. Dominacija pripovijedanoga monologa u prikazu stanja likova i dijaloga u ključnim prizorima trajna su obilježja Krležina pripovijedanja. Opis prostora sličan je onom na otvaranju novele In extremis, aktancijalna struktura, utemeljena na sukobu oca i sina, podudara se s postavom likova u novelama Mlada misa Alojza Tičeka i Smrt Florijana Kranjčeca, a motiv povratka u prvoj izvedbi tek naznačuje romanesknu funkcionalnost koja će se u potpunosti pokazati u Povratku Filipa Latinovicza.