VUKOVARSKI KONGRES

VUKOVARSKI KONGRES, popularni naziv za Drugi kongres Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), a zapravo prvi kongres Komunističke partije Jugoslavije, koji je održan u Vukovaru od 20. do 23. VI. 1920. Nakon razlaza s »ministerijalistima«, desnim socijalistima koji su ušli u beogradsku kraljevsku vladu (V. Korać, V. Bukšeg, A. Kristan), lijevi socijalisti Jugoslavije ujedinili su se u okviru SRPJ(k), koja je bila kombinacija, s jedne strane, srbijanske i bosanske marksističke pravovjernosti (više kauckijanske nego lenjinističke) i, s druge strane, hrvatskoga i slovenskoga unitarističkog (i rusofilskog) filoboljševizma. Taj se nesigurni spoj raspao na Vukovarskom kongresu. Ljevičarska većina progurala je novi program, novi statut i novo ime stranke, te tražila pristup u Komunističku internacionalu. Izbori za vodstvo stranke pokazali su da ljevica raspolaže s 242 (ili 240) delegata nasuprot 63 (ili 65) glasova tzv. centrumaša.

Rascjep koji je nastao zbog sukoba u Vukovaru dogodio se duž linije starih podjela. Hrvatski centrumaši, kao što su V Bornemissa i G. Brudnjak, usprotivili su se novome partijskom statutu, koji je predviđao potpunu centralizaciju partije, uključujući i ukidanje pokrajinskih odbora i svih rukovodstava. No, za razliku od srbijanskih i bosanskih centrumaša, kao što su bili srbijanski socijalistički veterani D. Lapčević i Ž. Topalović, hrv. centrumaši bili su isto tako unitaristi kao i hrv. lijevi komunisti. Nasuprot tomu, srbijanski centrumaši manje su prigovarali centralističkim težnjama nego novome boljševičkom programu KPJ, koji je objavio da je cilj partije neposredna borba za diktaturu proletarijata u formi sovjetske republike, uspostavljanje narodne crvene armije i razvlaštenje buržoazije. No, u nacionalnom pitanju njihova su stajališta bila istovjetna sa stajalištima onih srbijanskih komunista koji su, kao F. Filipović i S. Marković, bili posve ravnodušni prema nacionalnom pitanju. Kada su hrvatski centrumaši, u srpnju 1920, odbili ustupiti svoje partijske novine, arhivu i blagajnu Izvršnom odboru za likvidaciju, bili su izbačeni iz KPJ. A u prosincu 1920, nakon objavljivanja Manifesta opozicije, i svi ostali centrumaši, uglavnom srbijanski i bosanski, također su bili isključeni.

Premda je Krleža bio protivnik centralizacije komunističke ljevice, pa prema tomu skeptičan i prema kongresu ujedinjenja (1919), on je u svojim tezama iz 1935. dao visoku ocjenu Vukovarskom kongresu: »Vukovar, sa svojim tezama, sa svojim aktivističkim parolama i lenjinističkim programom na bazi Treće Internacionale, javlja se u jednome trenutku pune političke depresije, moglo bi se reći zakašnjenja, kada je prvi vihor revolucije već prohujao. Vukovar javlja se poslije čitavog niza poraza, i u onome trenutku, što se praktične strane samoga programa tiče, Vukovar javlja se kao jedna revolucionarna shema na čitavome nizu teorijskih strateških premisa. Vukovar je elemenat prkosa, on je viorenje barjaka poslije mađarsko-münchenskog sloma, u predvečerje fatalnog ruskog poraza pred Varšavom, kada se mračna sjenka Obznane terora poslije atentata na Draškovića u Delnicama i Vidovdanskog ustava javljaju kao političke opasnosti, koje će da pregaze sva pasivna socijalnodemokratska politička trupla.« Očito je da je Vukovar za Krležu postao više krilatica nego događaj. Vukovarski je kongres na isti način mitologiziran u partijskoj historiografiji, sve do 1970-ih godina.

LIT.: Ž. Topalović, Začeci socijalizma i komunizma u Jugoslaviji, London 1960; Z. Krnić (ur.), Drugi kongres KPJ: Materijali sa simpozija održanog 22. i 23. VI 1970. povodom 50-godišnjice Drugog (Vukovarskog) kongresa KPJ 1920, Slavonski Brod 1972.

Io. B.