Žene na kiši

traži dalje ...

»ŽENE NA KIŠI«, pjesma u prozi prvi put objavljena u Hrvatskoj njivi (1918, 16-17), a potom uvrštena u zaplijenjenu knjigu Eppur si muove (Zagreb 1938); u knjizi Poezija (Zagreb 1969) pridružena je, kao dvanaesta, ciklusu Jedanaest lirskih motiva u prozi, zbog čega je čitav ciklus preimenovan u Lirski motivi u prozi.

Uz Lirsku varijaciju o jesenjem sutonu najduža je u ciklusu. Unatoč raznovrsnosti motiva gotovo se iscrpljuje na denotativnom planu. Inspirirana je određenom povijesnom situacijom, što je i eksplikacijski moto pjesme, a u kompozicijskoj izvedbi suprotstavlja nekoliko motiva. »Gnjiloća atmosfere« i motiv gladnih žena koje na kiši strpljivo čekaju sredstva za minimalne životne uvjete (petrolej i brašno) komplementarno se semantički dopunjuju, dok je u funkciji pojačavanja toga motiva topla soba lirskoga kazivača. Treći je motiv iz superponirane sfere transcendencije: pjevanje zvona. Od tog trenutka, izravnom apelativnom aklamacijom i obraćanjem receptom i lirskom kazivaču, koji implicira i građansku osobnost autorovu, lirska varijacija pretvara se u puki lament i pedagošku osudu, pa je dalje građena po uzom na molitvenu litanijsku lamentaciju, a didaktička autoreferencijalnost kulminira izričajem »Oprostite mi, hulja sam!«.

C. Ma.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

Žene na kiši. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/zene-na-kisi>.